fbpx

Laslo Vegel: Poslušni japiji ili o liberalnoj demokratiji

Kako smo se razočarali u svet u kojem nismo ni živeli

laslo

O.K.

Na šta drugo bih mogao i da pomislim uzevši u ruke Turgenjevljev roman Očevi i deca? Naravno, na generacijske konflikte, samo što u romanu toga nema. Lebdi, doduše, u vazduhu, zatim se rasprši, nestaje. „O onome čemu nema pomoći, sramota je i govoriti”, kaže jedini propali i tragični junak romana, Bazarov. Ostali protagonisti su se pomirili s tim da se ništa ne može promeniti.

Danas su ljudske sudbine baš takve, sive, beznačajne, i stoga nije ni poželjno pisati o ljudskim dramama. Sudbina i karakter – i jedno i drugo osuđeni su na progonstvo. Pokažite mi jednog junaka i ja ću odmah napisati tragediju – rekao je jedan značajni pisac. Turgenjev je blagovremeno predosetio vremena u kojima se raspadaju i sudbina, i drama. Kao da je u liku Arkadija predočio jednog današnjeg mladog čoveka koji se dragovoljno odriče svojih ideala. „Sve do sada nisam razumeo sebe i postavljao sam sebi takve zadatke koji su prevazilazili moje snage…”, priznaje i prosi Katarinu Sergejevnu. Danas smo okruženi ovakvim Arkadijima. O.K. Neka bude tako. Kad počne da grmi, zapušimo uši, i požalimo se na nepodnošljivu tišinu.

Japi-konformisti

Posle predsedničkih izbora u SAD, svi razglabaju o Americi, nema druge nego da u ovim smrzlim danima čitam američku prozu. Uzimam s police onu knjigu koja će mi možda pomoći da razumem ono što se desilo u Americi. Tragom Zebalda: uvežbavam imaginarnu amerikanizaciju. Izabrao sam, u tom smislu, roman Borilački klub Čaka Palahnjuka, roman koji se, doduše, ne može uvrstiti među omiljene knjige univerzitetskih docenta i asistenata, premda je među američkom omladinom već odavno nezaobilazno štivo. Ali, po čemu je Klub boraca postao kultno štivo? Da li po tome što govori o stvarima o kojima je pametno da ćutimo? Ili zato što u njemu prepoznajemo tragove, mrlje opšteg, javnog ukusa? Bilo kako bilo, morali bismo ih ozbiljnije shvatiti, pa i ako ih ne volimo preterano.

Takav je i roman Pokoravanje Mišela Uelbeka, ili baš maločas pomenuti Borilački klub. Čitajući ovo potonje delo, imao sam o čemu da razmišljam. Moj privatni „američki mit” vezuje se za bit-generaciju, a ne za ove kultne knjige. Moj senzibilitet je bliži bitnicima. Kad sam bio mlad, oni su bili prevratnici, danas pak deluju umirujuće. Još uvek mi odzvanjaju u ušima Ginsbergovi stihovi. „Video sam najbolje umove moje generacije uništene ludilom, histerično izgladnele i gole, dok se vuku kroz crnačke ulice u zoru tražeći besni fiks, / Hipsteri anđeoskih glava žude za antičkom rajskom vezom sa zvezdanim dinamom u mašineriji noći…”

Džek Keruak je bio junak moderne pobune, pustolovine novog osećanja sveta, i on je u senci velike negacije pokazivao na trenutke mogućnosti drugog života. Njegovi junaci su hteli „samo” drugačije da žive i drugačije da misle. Oni su poricali tradicionalne forme i osećanja života, sanjali su o nečemu novom. Narator romana Skota Fidžeralda priznaje da Getsbi ima telenat „sazdan od takvih romantičnih sklonosti i krhke nade koji nisam ni kod koga drugog zapazio, i jedva da ću ikad i zapaziti”. U Borilačkom klubu nema više ni pomena o nadi. Nema ni istorije. „Prošlost je nalik na nekog velikog mrtvaca”, ona nam nije ada eksplozivom oslobode svet iz tamnice istorije. „Svi rezultati, svi naši dometi kojima bismo mogli da se ponosimo, završavaju na smetlištu” – nastavlja narator romana. Njihov program se može svesti na nekoliko reči: „Nama je već ostala samo prljavština sveta.” U romanu Borilački klub mlada američka generacija prinuđena da prihvati japi način života, krajnje šizofreno zagovara radikalnu negaciju vrednosti, čiji je pravi izraz iracionalni egzistencijalni terorizam.

Edvard Norton, preko dana činovnik-mastiljar, knjiški moljac, noću je Tajler Dardan, destruktivni buntovnik koji uništava sve što mu se nađe na putu. Pripadnici te japi-generacije (generacija dupeglavaca, kako tvrdi Bret Iston Elis, autor romana Američki psiho) u stvarnom životu su bezveznjaci, dunsteri, njih ne zanima ni politika, ni javni život, ne preostaje im ništa drugo nego da stvore destruktivno, šizofreno, imaginarno „drugo ja”. Danas već o slobodi pevaju i oni koji pokunjeno šene pred partijskim vođama. Nemaju ni toliko smelosti da kažu: slobodu ugrožavaju oni koji nemaju nikakvu vlast. Na ovu egzistencijalnu šizofreniju sam pomislio i pre nekoliko dana, kad sam na ulici, šetajući se sa suprugom, ugledao grupu dobro obučenih mladih ljudi, koji su se pozdravljali s nacistički odsečno ispruženom rukom. Jedan od njih je uzviknuo: „Živeo Tramp!” Bilo je dosta sveta na ulici, niko se, međutim, nije sablaznio. Još pre nekoliko godina bi makar nekoliko prolaznika zastalo, da bi potom potreseni nastavili svojim putem. Do danas smo se već navikli na ovakve i slične ulične scene, nema ni negodovanja.

Ne tvrdim da je reč o opštoj pojavi, ona je samo simptomatična. Ne mislim ni to da su ovi mladi ljudi fašisti, premda istraživači javnog mnjenja sve češće pominju fašizaciju nezadovoljnih mladih ljudi iz srednje klase. Naprotiv, oni su današnji poslušni Edvardi Nortoni, japiji tranzicije, koji su se razočarali u liberalnu demokratiju. Nastala je jedna paradoksalna situacija: deo mlade generacije na Balkanu i u Istočno-srednjoj Evropi razočarao se u onaj svet u kojem nije ni živeo, i buni se protiv takvog sveta o kojem nema nikakva iskustva. I po tome se i razlikuju od protagonista romana Borilački klub, koji su namerili da razore, da razbiju sve postojeće vrednosti, dok ova postsocijalistička, konformistička generacije ne razbija postojeći sistem vrednosti, već traži nove autoritete koji bi doneli makar malo sigurnosti u ovaj irealni svet. I zbog toga Tramp ne znači isto u Americi, kao što znači u Srednje-istočnoj Evropi. On je u Americi samo jedan intermeco, dok u Istočnoj Evropi ima veliku tradiciju, a posledice te i takve tradicije se mogu lako predvideti: i sad su dobili na zamahu ekstremno desničarske partije koje piruju ovih dana.

januar 2017.
Preveo Arpad Vicko

Autonomija