fbpx

Marija Vargasa Ljose: Kako je Britanija postala mala zemlja Trećeg sveta

Evropa će se znatno smanjiti otuđivanjem Ujedinjenog Kraljevstva, zemlje koja je bila bez premca po svom junaštvu, a toga se sada valja podsetiti više nego ikad, budući da je spasla Stari kontinent od Hitlera i nacista. I ne samo zato što je Velika Britanija druga evropska industrijska sila, već zato što je ona, unutar Evrope, najenergičnije branila politiku slobodne trgovine i integraciju svih svetskih tržišta

ljosa profimedia 0132021286

Godinama sam živeo u Londonu i tamo sam naučio da se divim vrlinama Engleza:pragmatičnosti kojaih štiti od ideološkog fanatizma, njihovoj individualnosti, zaštiti koju uživajuekscentrici, njihovom duhu tolerancije idemokratičnosti, poštovanju koje neguju prema institucijama, zakonima i tradiciji. Boravio sam tamo nekoliko dana pre referenduma i odsustvo svih tih vrlina bilo je toliko upadljivo da mi se činilo da sam u nekoj drugoj zemlji. Nekoj ozlojeđenojzemlji, koja je žrtva nacionalističkedemagogije, nadasve smešnoj iksenofobičnoj,preplavljenojpobornicima Bregzita. Oni su izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije predstavljali kao "ponovno sticanje nezavisnosti nacije", panaceju koja će Velikoj Britaniji doneti prosperitet i potpunu kontrolu nad imigracijom koju je Najdžel Faraž, lider Partije za nezavisnost Velike Britanije, prikazivao narasističkom plakatu kao mahnitu invaziju nerazvijenih crnaca,mulata, Afrikanaca i Azijata, dok je istovremeno bivši gradonačelnik Londona Boris Džonson izražavao strah da će Turska, čiji je ulazak u Evropu smatrao neminovnim, imati pravo da preplavi Ujedinjeno Kraljevstvo sa sedamdeset osam miliona Turaka.

Demagogija, krajnje šovinistički i budalast nacionalizam,rasističke predrasude, kao da su preko noći preobrazili Veliku Britaniju u malu zemlju Trećeg sveta. A taj utisak je, s moje tačke gledišta, dostigao vrhunac kada je Boris Džonson,razbarušeni i brbljivi vođa konzervativaca, potukao rekord u svim mogućim lažima protestujući zbog tog što su, po njegovom mišljenju, evrobirokrate iz Brisela - neprijatelji koje treba poraziti da bi Kraljevstvo ponovo steklo slobodu - trošile porez britanskih profitera tako što su finansirale surove borbe s bikovima u Španiji!

Dok su pobornici Bregzita, uz dobru podršku medija,preplavljivali zemlju preuveličavanjima, neistinama, klevetamai patriotskim hvalospevima uz transparente i prizemne slogane, pobornici stava da Velika Britanija ostane u Evropi - tu pre svega mislim na Laburističku stranku - pokazivali su takvu klonulost i toliki pesimizam, počevši od njihovog letargičnoglidera Džeremija Korbina (kojeg sada osporava dobar deo njegovih partijskih drugova, zahtevajući da ponudi ostavku jer nije bolje branio zvaničnu politiku laburizma), da se stiče utisak da su unapred prihvatili poraz, koji su, barem neki od njih, potajno priželjkivali. Otuda ne čudi što su radnička naselja u Engleskoj masovnije glasala za izlazak iz Evrope nego za ostanak u njoj.

U svom delu Lav i jednorog Orvel sa mnogo nežnosti govori o Engleskoj, i s pravom ističe vrline običnih ljudi koji tamo žive, njihovu ljubav prema slobodi, razboritost, poštovanje prema drugima, njihovo verovanje da su zakoni napravljeni da bi doprineli dobru i dobrobiti, i da stoga moraju da se sprovode

Jedini koji je energično branio tu drugu opciju bio je premijer Dejvid Kameron, odnosno isti onaj koji je, s nepotrebnom i žalosnom ishitrenošću, raspisao taj referendum, bez ikakvepravne potrebe za tim, želeći da iskoristi političke okolnosti, za šta je platio završetkom svoje političke karijere i greškom koju će mu teško oprostiti buduća engleska istorija.

I šta sad? Evropa će se znatno smanjiti otuđivanjemUjedinjenog Kraljevstva, zemlje koja je bila bez premca po svom junaštvu, a toga se sada valja podsetiti više nego ikad, budući da je spasla stari kontinent od Hitlera i nacista. I ne samo zato što je Velika Britanija druga evropska industrijska sila, već zato što je ona, unutar Evrope, najenergičnije branila politiku slobodne trgovine i integraciju svih svetskih tržišta.

Pobeda Bregzita nudi nadasve loš preduslov i neprocenljivupomoć antievropskim i mahom fašistoidnim partijama, pokretima i malim političkim formacijama, kao što su Nacionalni front Marin Le Pen u Francuskoj, Alternativa za Nemačku, front koji predvodi Gert Vilders u Holandiji, i svima onima koji bi u Poljskoj, Austriji, Mađarskoj i skandinavskimzemljama želeli, u ime nacionalizma, da zadaju konačan udaracnajambicioznijem demokratskom poduhvatu Zapada u moderno doba.

Ali verovatno će, kao što je napisao Kris Paten u jednom odnajlucidnijih članaka koje sam pročitao o rezultatima britanskog referenduma, najveću štetu pretrpeti upravo Ujedinjeno Kraljevstvo. Da Velika Britanija nestane, uz otcepljenje Škotske i Severne Irske - odnosno, da zbog posledica Bregzita izgubi svoje otvorene granice sa Republikom Irskom - to je savršeno moguća perspektiva, naročito kada je reč o Škotskoj, gde se preko 62% glasača opredelilo za evropsku opciju.

No Engleskoj sada preti još jedna opasnost, ozbiljnija od njenog mogućeg raspada, a to je polagana dekadencija, posledica bajatog političkog i ekonomskog nacionalizma, kao suprotnost tendenciji koja vlada u ostalim delovima sveta, a naročito na Zapadu, tendenciji koju je upravo Ujedinjeno Kraljevstvo podstaklo u vreme vladavine Margaret Tačer, Džona Mejdžora i Tonija Blera, a koje se sada odreklo na gotovo samoubilački način.

Površna analiza rezultata referenduma ukazuje nanedvosmislenu generacijsku i intelektualnu podelu: mlađi iobrazovaniji Englezi, svesniji rizika za svoju budućnost koju bi sa sobom donela izolacija, glasali su za Evropu; stariji i manje pripremljeni, za izlazak. Nostalgija za svetom koji je nestao, koji se neće vratiti, prevagnula je nad realnošću; a ako se neko radije opredeli za nerealnost i snove nego za stvarni svet, to donosi dobrobit jedino na polju umetnosti i književnosti; u političkom i društvenom životu najčešće dovodi do katastrofe.

Demagogija, krajnje šovinistički i budalast nacionalizam, rasističke predrasude, kao da su preko noći preobrazili Veliku Britaniju u malu zemlju Trećeg sveta

 Do razočaranja pobednika referenduma doći će veoma brzo, i kada je reč o imigraciji biće vrlo veliko, čim primete da njihova pobeda neće sprečiti, niti iole smanjiti, dolazak ozloglašenihstranaca, jer to što je Orvel u jednom od svojih najboljih eseja ironično nazvao England your England jednostavno više ne postoji, izuzev u zastareloj mašti nekih sanjara. (Usred kampanje je, na primer, otkriveno da je plavušan Boris Džonson, perjanica britanskog nacionalizma, imao turske pretke.) I uvideće da nije Evropska unija ta koja donosi talase imigranata na njihove plaže, već potreba koju Velika Britanija ima za njima kako bi radili poslove koje Englezi ne bi prihvatili ni silom, i da su društveni zakoni, više velikodušni nego realni, doneti u doba mira da bi pomogli toj imigraciji koja je tada delovala tako neophodno. (Još uvek je, i to više nego ikada, mada nacionalistička skrama na očima sada sprečava da se to vidi, kako bi razvijene zemlje tobože zadržale visok nivo egzistencije.)

U svom delu Lav i jednorog Orvel sa mnogo nežnosti govori o Engleskoj, i s pravom ističe vrline običnih ljudi koji tamo žive, njihovu ljubav prema slobodi, razboritost, poštovanje prema drugima, njihovo verovanje da su zakoni napravljeni da bi doprineli dobru i dobrobiti, i da stoga moraju da se sprovode. On svoje ideje sažima u sledećoj rečenici (citiram napamet): "Ovo je dobra zemlja, pod kontrolom pogrešnih ljudi." Često se prisećam tog divnog eseja ovih depresivnih dana. Jer ako "kontrola" Engleske sada ostane u rukama ljudi iz Bregzita, kao što zahteva mali firer Najdžel Faraž, Šekspirova zemlja će zaista biti toliko preobražena da je uskoro ni rođena majka neće prepoznati.

*Prevela sa španskog Bojana Kovačević Petrović

Nedeljnik