Murray Bookchin, ekologija ili barbarstvo

Iako je EU i SAD službeno smatraju “terorističkom organizacijom”, Radnička stranka Kurdistana (PKK) danas je nezaobilazan element bliskoistočne politike. Osobitu je važnost, pa i naklonosti, posljednjih godina stekla zbog svoje odlučne borbe protiv barbarizma samozvane Islamske države. Iako je u hladnoratovskom periodu osnovana kao komunistička organizacija, PKK je u međuvremenu prihvatila ideologiju malo poznatog američkog teoretičara Murraya Bookchina, koji je neočekivano nakon smrti zadobio svjetsku slavu posredovanjem gerilskog pokreta na drugom kraju svijeta

Benjamin Fernandez

Kantoni Rožave (sirijskog Kurdistana) ujedinili su se 6. siječnja 2014. godine u savez autonomnih komuna. Usvojili su društveni ugovor koji uspostavlja direktnu demokraciju i egalitarno upravljanje resursima na osnovi narodnih skupština. Povijesni vođa kurdskog pokreta, Abdullah Öcalan, je upravo čitajući tekstove Murraya Bookchina i pišući mu iz turskog zatvora, gdje odslužuje doživotnu kaznu, potaknuo Radničku stranku Kurdistana (PKK) na ideološki zaokret i odustajanje od marksizma-lenjinizma iz prvih godina djelovanja. Internacionalistički projekt “demokratskog konfederalizma”, koji je 2005. najprije usvojio PKK, a potom i njegova sirijska sestrinska organizacija, Stranka demokratskog jedinstva (PYD), ima za cilj okupiti narode Bliskog istoka u konfederaciju demokratskih, multikulturnih i ekoloških komuna.

Bookchin je rođen 1921. godine u obitelji židovskih ruskih revolucionara koji su emigrirali u New York. Odrastao je u Bronxu koji je tada bio žarište američkih radničkih borbi. Vrlo rano se angažirao u komunističkim redovima, koje napušta u vrijeme Španjolskog građanskog rata 1936. godine; djeluje ujedno u sklopu Kongresa industrijskih organizacija (CIO) te Kongresa za rasnu jednakost (CRE). Najprije je bio radnik u automobilskoj industriji (u vrijeme velikog štrajka u General Motorsu 1945.), a potom je kao samouki predavač podučava sociologiju na Rampapo Collegeu u New Jerseyju. Do smrti, 30. srpnja 2006. godine, ostavio je za sobom dvadesetak knjiga i nekoliko stotina članaka.

Kao radikalni ekolog zastupa ideju prema kojoj iracionalnost kapitalizma i njegova kobna slabost ne počivaju, kako je tvrdio Karl Marx, u njegovoj neizbježnoj sklonosti samouništenju, nego u njegovu sukobu s prirodnim okolišem te logici rasta koji je destruktivan, kako po prirodu, tako i po ljudsko zdravlje.1 Njegov pamflet “Ekologija i revolucionarna misao” iz 1964. godine postavlja temeljnu ideju socijalne ekologije: “Želja čovjeka da dominira prirodom izravno proizlazi iz dominacije čovjeka nad čovjekom”2 – što uključuje rodnu, etničku, rasnu kao i klasnu dominaciju. Otud njegova programatska postavka: samo radikalna socijalna ekologija može pokrenuti prevladavanje kapitalizma.3 I recipročno, socijalna je revolucija kod Bookchina ključ za ekološku promjenu. Od 1965. godine izražava zabrinutost zbog rizika od globalnog zatopljenja i njegovih posljedica po prirodnu i socijalnu ravnotežu.

Nasuprot dominantnoj znanosti, ideološki konstruiranoj na “rigorozno reakcionarnom prikazu”4 prirode, koja privilegira narativ o kompeticiji i eksploataciji resursa za opstanak, Bookchin predlaže racionalno razumijevanje prirodnog svijeta kao “kreativnog, kooperativnog, plodnog”, koje se oslanja na etiku slobode. Hijerarhijski duh koji “definira drugog u terminima nadređenosti i podređenosti”, treba biti zamijenjen ekološkim pristupom raznolikosti.

Zbirka eseja Postscarcity Anarchism, objavljena 1971. godine, prometnula je Bookchina među vodeće figure njujorške radikalne scene i priskrbila mu publiku američke Nove ljevice. Tu on tvrdi da obilje koje je stvorila tehnologija nudi povijesnu mogućnost “ispunjavanja socijalnih i kulturnih potencijala”5 čovječanstva. Emancipatorne, decentralizirane i ekološke tehnologije mogle bi omogućiti tranziciju od kapitalističke urbanizacije prema autentičnom demokratskom gradu.

Bookchin inzistira da je važnije odgovoriti na ekološke izazove nego organizirati radničku klasu. Prema njemu, revolucionarni subjekt je potlačeni građanin, a ne eksploatirani radnik. Anarhizam redefinira kao etičko i socijalno rješenje za mlade koji ne žele da ih, prema marksističko-lenjinističkom nacrtu, vodi avangarda, nego se žele emancipirati od “vrijednosti hijerarhije i dominacije” – na koje ni marksizam nije imun. No njegovi stavovi o tehnologiji udaljavaju ga od često tehnofobnih kontrakulturnih pokreta.

Suprotstavlja se “environmentalizmu”, tom “zelenom kapitalizmu”6 koji ustrajno promatra prirodni svijet kao ležište iskoristivih resursa. Kritizirao je također “duboku ekologiju” u kojoj vidi “uznemirujuće znakove” autoritarizma.7 Jedan od predstavnika ove struje, američki biolog Paul Ehrlich, tvrdi da biosferu ugrožava prenapučenost (The Population Bomb, 1968.) i zalaže se za “prinudno” ograničavanje nataliteta. No prema Bookchinu je ova ideja “ekološke diktature” oksimoronska.

Ekološka kriza, prema njemu, rezultira iz društvenih odnosa kojima dominiraju hijerarhija i kapitalizam. Manjina se uspijeva dočepati resursa i crpiti ih. Stoga je važno po svaku cijenu, smatra, izbjeći da ekološki pokret postane pas čuvar poslovnih elita, i boriti se protiv moralizatorskog diskursa usmjerenog protiv siromašnih klasa. Radnici i crnci nisu sasvim u krivu kada “ekološki pokret” prokazuju kao “zavjeru privilegiranih bijelaca i elitista”, no istinski su krivci “menadžeri velikih konglomerata”.

Ubrzo nakon toga Bookchin napušta New York i nastanjuje se u Burlingtonu u Vermontu, koji je tada bio centar Pokreta komuna Free Vermont. Radikalna američka misao razrađuje se u toj “vermontskoj arkadiji”. Godine 1976. utemeljio je Institut za socijalnu ekologiju, koji studente uvodi u biološku poljoprivredu i obnovljive energije, kao i radikalnu socijalnu teoriju i revolucionarnu povijest – to je centar alternativne nastave iz kojeg potječu mnogi pokreti, poput ekofeminizma Ynestre King. Sa Zelenima Burlingtona vodio je nekoliko kampanja ekološke senzibilizacije te je predstavio na općinskim izborima svoj program demokratizacije općinskih institucija. Grupa je prisilila gradonačelnika Burlingtona, danas poznatog Bernieja Sandersa, da zaista uzme u obzir stajalište kvartovskih skupština i da odustane od nekoliko velikih projekata, među kojima je bila izgradnja elektrocentrale te nekretninski projekt na obalama jezera Champlain.

U tom vrelu eksperimenata, Bookchin razrađuje politički program za socijalnu ekologiju: “slobodarski municipalizam”,8 projekt “komunalne direktne demokracije koji će se gradualno širiti na konfederalne oblike”.9 Aktivisti su pozvani da rade na “radikalnoj rekonstrukciji” lokalnih institucija odozdo, da stvore i institucionaliziraju komunalne skupštine, “oblike slobode” dovoljno snažne da ukinu kapitalizam i dovoljno legitimne da spriječe svaki oblik tiranije. Također su pozvani da se kandidiraju na općinskim izborima, da municipaliziraju ekonomiju i da uđu u konfederacije s drugim zajednicama kako bi formirali alternativnu vlast koja bi mogla “suzbiti centralizaciju vlasti nacionalne države”. Od 1977. Bookchin igra ključnu ulogu u organizaciji protunuklearnog pokreta Clamshell Alliance i s njezinim osnivačem Howiejem Hawkinsom uspostavlja mrežu lijevih ekologa, Left Green Network.

Razočaranja i zaokreti

U to vrijeme, Bookchin se susreće sa vođama njemačkih Zelenih (Die Grünen), koji 1983. dobivaju dvadeset i sedam mjesta u Bundestagu. Upozorava ih na opasnosti normalizacije zelenih stranaka i podupire Juttu Ditfurth. Potonja će 1989. godine biti marginalizirana u korist Joschke Fishera, koji se zalaže za savez sa Socijaldemokratskom partijom (SPD) – za “crveno-zelenu koaliciju” koja će biti na vlasti od 1998. do 2005. godine. Odustajanje od vlastitog programa rezultiralo je fijaskom ekologa,10 na veliko Bookchinovo razočaranje.

Anarhisti su, smatrao je tada, puno skloniji prihvatiti slobodarski municipalizam, federaciju autonomnih komuna u tradiciji Pierre-Josepha Proudhona, Mihaila Bakunjina, Petra Kropotkina ili Nestora Mahna. U toj je vjeri i otišao na međunarodni susret “Ciao anarchici” u Veneciji 1984. godine. Janet Biel, njegova partnerica tijekom dvadeset godina i autorica njegove biografije, pripovijeda kako se popeo za govornicu odjeven u zelenu radničku uniformu, sa svežnjem tehničkih olovaka u džepu košulje: “Rekao im je: ‘Feministički, ekološki i komunalistiški pokret trebaju stvoriti decentralizirane ljudske zajednice prilagođene ekosustavu. Trebaju demokratizirati sela i gradove, konfederirati ih i stvoriti paralelnu vlast protiv države'”.11

Susret se pokazao katastrofalnim. Prigovorili su mu da su municipalne vlasti tek minijaturne nacionalne države; građanski savjeti tek mali parlamenti. Sudionici su odbacili princip većinskog glasanja, koji su nazivali tiranijom većine. Bookchin je nakon toga zaključio da je anarhizam dubinski nekompatibilan sa socijalizmom. Zalaganjem za suverenost osobe, a ne naroda, anarhizam se prema njemu svodio na prostu radikalnost “životnog stila”.12 Odlučio je povući se iz politike.

Nastavak života posvetio je proučavanju revolucionarnih pokreta, od pobuna robova na antičkom Sredozemlju, preko Pariške komune do sudjelovanja anarhista u Španjolskom građanskom ratu; proučavao je povijest “oblika slobode” koji osporavaju hegemoniju nacionalnih država.13 Ako socijalistička revolucija ne uspijeva ni zauzimanjem državne vlasti, niti može doći od samomarginaliziranih grupa, tu je treći put: treba je povesti “u areni u kojoj bitka može mobilizirati ljude, pomoći im da se obrazuju sami i razviti antiautoritarnu politiku koja bi omogućila nastanak nove vrste javne sfere suprotstavljene državi i kapitalizmu”.14 Taj put je nazvao “komunalizam”. Sad je jasno zašto je takva definicija političke borbe uspjela mobilizirati borce za autonomiju Kurdistana, rastrgane između četiri države, izložene napadima turskih vlasti i na prvoj liniji u ratu protiv samozvane Islamske države.

U skladu s načelima “demokratskog konfederalizma” koji zagovara Öcalan, kantoni Džazire, Kobanea i Afrina stvorili su administrativnu federalnu strukturu koja je okupila delegate narodnih vijeća (“kuće naroda”), kojima mandat daju komunalne skupštine. Federacija upravlja povjerenstvima za obranu, zdravlje, obrazovanje, rad i socijalne poslove. Svako vijeće autonomno, kooperativno i ekološki upravlja poljoprivrednim i energetskim resursima (Rožava je bogata naftom, ali je ne može izvoziti zbog embarga).15

Bookchin se odrekao politike, no njegove knjige ipak nastavljaju širiti ideje. Za vrijeme prosvjeda u Seattleu protiv Svjetske trgovinske organizacije (WTO) 1999. godine aktivisti alterglobalističkog pokreta pozvali su ga da održi predavanje. Izrazio je skepsu spram nasilnih anarhističkih grupa koje proglašavaju revoluciju ili krugova istomišljenika na internetu, koji su daleko od izgradnje “oblika slobode”, trajnih i stabilnih alternativnih institucija, nalik građanskim skupštinama. Kratkotrajne mobilizacije protiv rata u Vijetnamu 1970-ih godina naučile su ga da prosvjedi, koliko god važni bili, ne mogu sami proizvesti društvenu emancipaciju, “proljetne ofanzive” rijetko nadžive “ljetni raspust”.16

Pokreti građanskih skupština nakon 2009. godine, u kojima se sve više izražava zahtjev za direktnom demokracijom, također su ponekad rezonirali s Bookchinovim programom. Uslijedila su reizdanja njegovih knjiga kao i članaka, koji su nedavno u SAD-u objavljeni kao zbornik pod naslovom “The Next Revolution” (“Sljedeća revolucija”). U uvodu između ostalog piše: “Od gradskih četvrti Pariške komune do generalnih skupština pokreta Occupy Wall Street i drugdje: samoorganizirana demokratska vijeća se kao crvena nit provlače kroz povijest”.17 Publikacija slavi tog “stručnjaka za nenasilnu revoluciju” kao vjesnika i u njegovu projektu vidi “politiku za 21. stoljeće”.

Bi li danas bio oduševljen okupacijom trgova u Francuskoj? Taj neumorni borac i nepopustljivi kritičar prepoznao je veliki broj problema s kojima se suvremeni pokreti suočavaju: poteškoće inherentne praksi obaveznog konsenzusa ili ideji da privremene okupacije prostora mogu nadomjestiti narodnu vlast. Žele li stvoriti istinsku političku snagu, smatra on, trebali bi se institucionalizirati u lokalne skupštine unutar zajednica u gradskim četvrtima i naseljima. Međutim, kako zajamčiti sigurnost komuna u njihovoj neizbježnoj konfrontaciji s državom i kapitalističkim sustavom? Bookchin je smatrao da je nužna “narodna samoobrana” kako bi se “ako bude neophodno, municipalizirana ekonomija branila i oružjem”.

Nakon njegove smrti, tijekom deset godina koliko joj je bilo potrebno da napiše njegovu biografiju, Janet Biehl – tada jedna od glavnih figura socijalne ekologije – udaljila se od nepopustljivog antietatizma svojeg nekadašnjeg mentora. Bez okvira nacionalne države, pitala se, kako je moguće “korigirati socijalne nepravde i obraniti ljudska prava”, zaustaviti globalno zatopljenje ili čak zajamčiti socijalno osiguranje? Možemo li biti sigurni da će komune biti mjesto demokratske, egalitarne i ekološke racionalnosti, kada su, piše ona, “neke lokalne jedinice, primjerice na jugu SAD-a, reakcionarne”, ili kada se druge suprotstavljaju zaštiti okoliša i “angažiraju se samo ukoliko ih federalna vlada prisili na to”?18

Bookchin je držao da će se ovi problemi riješiti u praksi. Suvremenici su ga nerijetko smatrali utopistom, odveć radikalnim ili kritičnim, no on je cijeli život posvetio pokušaju da, kako svjedoči Biehl, “realizira ljevičarski ideal: demokratski, racionalan, sekularni, nehijerarhijski, slobodarski i ekološki. Bio je internacionalist i antimilitarist. Bio je teorijski koherentan. Bio je human i etičan. Prije svega, bio je socijalist”. Ljudsko biće, vjerovao je, zaslužuje slobodu, koju je cijenio iznad svega, i pristojan život. Bio je dakle odveć inteligentan da bi pristao živjeti u neracionalnom društvu.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

*Tekst je izvorno objavljen u 43. broju hrvatskog izdanja LMD-a.

Le monde diplomatique