U filozofiji je uvek bilo aktuelno pitanje odnosa stvarnosti, mišljenja i jezika. Neke filozofske škole su smatrale, poput drevne Elejske škole, da su „mišljenje i biće jedno isto“, odnosno, da ništa ne može postojati ako se protivi logici i principima mišljenja. Druge škole su na jezik gledale kao na sredstvo mišljenja bez koga ne bi bilo ni mišljenja samog, ali su na jezik gledale i kao na ograničenje misli – ukoliko nam nedostaju reči za neke pojmove ili misli, ti pojmovi će se teže artikulisati i razmatrati.
Članci
Govoreći o puritanstvu u odnosu na američku umetnost, Gutzon Borglum je rekao: “Puritanstvo nas je učinilo tako egocentričnima i licemernima, da su iskrenost i poštovanje prema onome što je prirodno u našim porivima posve istisnuti iz nas, što ima za rezultat da u našoj umetnosti ne može biti ni istine ni individualnosti.”
“Sloboda će postati epizoda”. Tom pretećom rečenicom počinje knjiga “Psihopolitika” B.C. Hana1) koji je neka vrsta nemačkog Slavoja Žižeka. Neorenesansni mislilac neobuzdanih argumentacija od Getea i Marksa do Markuzea i Minhauzena, rešen da dokaže kako neoliberalizam kao mutacija kapitalizma, u sprezi sa digitalnim tehnologijama, vodi ka novom podjarmljivanju. Neoliberalizam, po njemu, “otkriva psihu kao proizvodnu snagu (otud termin psihopolitika), te ključni proizvodi više nisu materijalni nego nematerijalni kao informacije i programi”. Proces dramatične promene proizvodnih i društvenih odnosa potresa Evropu čak više nego druge sredine, utoliko je svaka teorija obuzdavanja evropskog, ne samo ekonomskog propadanja u centru pažnje.
Odgovaram na vaše pismo uz veliku tugu. Žalim, jer živim u vremenu u kome pojedinac mora da sazna nečiju etničku pripadnost pre nego što oceni njegovo delo.
Ovih dana mogli smo u novinama pročitati izjavu norveške policijske službenice Janne Kristiansen u kojoj kaže da ne misli da je masovni ubojica A. Breivik duševno bolestan: “...u slučaju ovog čovjeka rekla bih da se radi o potpuno zloj osobi”.
Kraći rokovi za postupanje, privremene mjere, zaštita od odmazde, visoke kazne za počinioce i kvalitetne nagrade za prijavitelje korupcije neophodni su za dobru zaštitu zviždača
Već nekoliko desetljeća se na Zapadu kao ekonomski lijek za nedaće deindustrijalizacije “propisuje” naprosto ono što je nakon tog procesa ostalo: industrijska baština. Pretvaranjem napuštenih industrijskih postrojenja u kulturne artefakte s investicijskom potencijalom prikladno se eliminiraju političke tenzije koje su pratile nastanak industrije. U našem je kontekstu, zbog socijalističkog nasljeđa, priča za jedan dodatni sloj kompleksnija. Ili jednostavnija, ovisno o političkoj agendi.
Bilo bi lijepo da na raspolaganju uvijek imamo provjerene i pouzdane strukture koje su sposobne odgovoriti na neočekivane situacije na poslu. Nažalost, to nije slučaj na mnogim radnim mjestima gdje te strukture imaju tendenciju biti slabe i neorganizirane ili pak spore i birokratske.
Ja sam bog, ja sam najveći čovek koji je ikada živeo, sve je o meni….Ove i slične poruke sve su masovnije u popularnoj muzici, a vulgarno samohvalisanje i drugi pokušaji da se po svaku cenu izađe iz anonimnosti postali su standard za ponašanje na društvenim mrežema. To su, međutim, samo pokazatelji duboke patologije i krize pravih vrednosti u zapadnom društvu, tvrde stručnjaci.
Doprinos povjerenju i pomirenju moguć je svaki dan, kroz različite medijske platforme i kroz pristupe koji daju prednost kulturi mira nad kulturom nasilja
U oblacima otrovnih gasova, bez adekvatne zaštite i odmora, odrasli i deca bi i po 12 sati rukama iznosili rude retkih metala koji su potom završavali u – našim mobilnim telefonima
U oktobru prošle godine, britanska premijerka Theresa May je izazvala šok svojom izjavom u kojoj je osporila ideju globalnog građanstva. „Ako verujete da ste građanin celog sveta“, rekla je, „onda ste građanin ničega“.