Polemike oko visokog obrazovanja i statusa akademske zajednice najčešće se svode na kritiku ”nestručnih” političara na vlasti i njihove neadekvatne obrazovne politike. Ujedno se zanemaruje strukturna uloga koju obrazovanje vrši u kapitalističkom načinu proizvodnje. Nedostatak sagledavanja sektora obrazovanja kao mehanizma održavanja klasnih odnosa i hijerarhije, te njegove transformacije u finansijski kapital putem strategija komodifikacije i u konačnici privatizacije, čini ovakve argumente jalovim.
Članci
Ni slučajno tražiti bilo što da radi u kući, jer je u vrlo osjetljivom periodu života. Nikako se suprotstavljati njihovom mišljenju ili odlukama, to bi tek bilo pogubno za daljnji razvoj i rast Bića.
Ali nije narod kriv, on je samo zatucan. Kriva je cjelokupna država koja mu dozvoljava da nekažnjeno iskaže želju za likvidacijom neke druge ljudske grupe, pa bili to homoseksualci, pankeri, beskućnici, djeca s teškoćama u razvoju ili bilo koji drugi; uvijek će se naći ljudi koji su zadojeni strahomržnjom ili samo mržnjim, te “rasterećeni” bilo kakve empatije.
Ovaj tekst je Borislav Pekić objavio povodom smrti Danila Kiša.
Aktivizam je riječ koju često čujemo i koristimo, no pitanje je u kojoj mjeri je i razumijemo.
Ova godina je godina politički važnih i ljudski tragičnih okruglih jubileja koji su u potpunosti oblikovali region bivše Jugoslavije u proteklih 20 godina. I u te dvije decenije bilo je događaja koji su znali podgrijati političku arenu i prouzrokovati politički ekstremizam, radikalni nacionalizam, pa i nasilje.
Da li su moć i nasilje bitna obilježja čovječnosti ili, naprotiv, oblici čovjekovog otuđenog bivstvovanja? Jesu li oni, možda, nešto treće, u odnosu na čovječnost neutralno i instrumentalno, nešto čija čovječnost ili nečovječnost zavisi od ciljeva za koje moć i nasilje upotrebljavamo?
U kratkom eseju „Novi tip intelektualca: disident“, Julija Kristeva postavlja hipotezu o novom obliku angažmana intelektualaca kojim bi se izbjegla stara gospodar-rob dijalektika koju je koncipirao Hegel.
Zagovaranjem slanja vojske na granicu Karamarkov HDZ i predsjednica kopaju jamu u koju će upasti i oni i svi mi u slučaju da i u Hrvatskoj zaživi vojni duh ‘Višegradskog pakta’
Egipatske vlasti u Kairu prošlog su tjedna donijele odluku da ženama koje nose nikab neće biti dozvoljeno glasovanje ukoliko ne pokažu svoje lice. Ista zabrana dočekala je i žene koje predaju na sveučilištima. Opravdanje ove odluke vlasti pronalaze u ideji da će uklanjnanje nikaba povećati komunikaciju između profesorica i studenata te da će na izborima biti siguran identitet osobe koja daje glas.
Borba za Roşia Montanu vodi se već duže od desetljeća, a između ostalog upravo je ona zapalila najveće građanske proteste u postsocijalističkoj Rumunjskoj koje se naknadno pokušavalo prozvati “Rumunjskom jeseni” (po uzoru na Arapsko proljeće ili Tursko i Brazilsko ljeto).
Podsjetimo, vojska i ograda dvije su metode koje su poslužile kao povod za zgražanja nad mađarskom vladom i politikom te sredstvo preko kojeg se utvrđivala razlika između “humanih vlada” i Mađarske kao europskog enfant terriblea. Osim slovenskog ministra unutarnjih poslova, mogućnost (doduše samo “zadnju”) izgradnje opširnijih fizičkih barijera na granici najavili su i hrvatski premijer i ministrica vanjskih poslova, no “samo ako to naprave Austrija, Njemačka i Slovenija”. Tako se ključna distinkcija između nehumanog orbanizma i pravog socijalnog i humanog europeizma hrvatske vlade pretvorila u pitanje – čekanja instrukcija iz Njemačke.
Studija slučaja: Rehabilitacijsko ludilo na vrhuncu