fbpx

Tihi ljudi u svetu koji ne prestaje da galami

Kejnova introvertne ljude svojim rečima definiše kao one koji psihičku energiju crpe iz „tihog promišljanja i samoće“.

quiet power high res thumb

Da li više volite da budete na žurci, okruženi velikim društvom, ili biste radije ostali kod kuće uz čaj i neku dobru knjigu? Da li više volite da slušate, nego da pričate? Da radite samostalno umesto u grupi? Da dobro razmislite pre nego što donesete odluku umesto da rizikujete pa makar i pogrešili?

Ukoliko je vaš odgovor na ova pitanja potvrdan, verovatno pripadate introvertnom tipu ličnosti. Samim tim, obradovaće vas vest da je kod nas najzad prevedena i objavljena „biblija“ za introverte, knjiga  Tihi ljudi – Moć introvertnih u svetu koji ne prestaje da priča.

Autorka ove knjige, Suzan Kejn, i sama je introvert. Diplomirala je na Harvardu, radila je kao advokat i konsultant, a danas je pisac i motivacioni govornik. Njen TEDTalk o snagama i moći introvertnih, pogledalo je preko 15 miliona ljudi. Suzan piše blog za popularni sajt Psychology Today, a 2015. godine pokrenula je projekat „Tiha revolucija“ sa ciljem da „promeni živote introvertnih osoba, osnaži ih informacijama, sredstvima i alatima koji su im potrebni da prežive i postanu uspešni“.

Kejnova introvertne ljude svojim rečima definiše kao one koji psihičku energiju crpe iz „tihog promišljanja i samoće“. Takođe se poziva na rad psihologa i psihijatara poput Junga, Džeroma Kejgana, Elejn Aron i Džeralda Metjuza. Verovatno je dobrim delom zaslužna za to što je introvertnost postala naširoko poznata javnosti, kao i za to što se doživljava kao nešto dobro, drugačije i kul.

Ova knjiga je njen pokušaj da dokaže koliko potcenjujemo introvertne ljude -„što je odlika savremene civilizacije“. Za to je koristila različita naučna istraživanja, novinske članke, razgovore sa poznatim psiholozima, svoja lična iskustva kao i priče o introvertnim a slavnim ličnostima.

Najveća vrednost knjige Tihi ljudi sadržana je u prvom delu, gde opisuje ekspanziju „ekstravertnog ideala“ koji dominira zapadnom kulturom.

„Živimo u sistemu vrednosti koji sam nazvala „ekstrovertni ideal“ – sveprisutno verovanje da je idealna osoba društveno, alfa biće koje se prijatno oseća kad je u centru pažnje.“

Pričljive osobe se ocenjuju kao pametnije, boljeg izgleda, sposobnije, zanimljivije i poželjnije za prijatelja. U suprotnom, prema talentovanim usamljenicima koji ne vole mnogo da govore, tolerantni smo samo ukoliko „steknu neverovatno bogatstvo ili obećavaju da će ga steći“, što je trenutno slučaj sa brojnim IT liderima i zvezdama u usponu.

Od malih nogu, uronjeni smo u okruženja koja su prilagođena i podstiču ekstrovertni ideal. Bivši dekan Univerziteta Harvard, jednom prilikom je izjavio da ova obrazovna ustanova odbija „osetljive, neurotične tipove, ili prekomerno intelektualno stimulisane, u korist momaka koji ispoljavaju zdravu ekstrovertnost.“

Dekan sa drugog Univerziteta, rekao je Kainovoj da kada biraju koje studente će primiti na studije, vode računa i o tome ko od njih će delovati kao poželjan kadar velikim korporacijama.

„Njima se sviđaju prilično društvene, aktivne osobe. Zato smo zaključili da je najbolji kandidat onaj koji ima prosečno između 80 do 85 poena iz škole i koji je bio veoma angažovan u vannastavnim aktivnostim. Briljantne, introvertne osobe nisu nam od velike koristi.“

Radna mesta i radna okruženja takođe su skrojena po meri estraverzije. Viši rukovodilac iz kompanije Istman Kodak ispričao je piscu Danijelu Golemanu da „nije dovoljno da znate da sedite za računarom i budete oduševljeni fantastičnom regresionom analizom koju ste uradili, ako se plašite da je predstavite grupi direktora.“ Kainova, prema tome, zaključuje da je očigledno sasvim u redu da vas plaši regresiona analiza ako obožavate da držite govore.

Sve popularniji open space prostori guše i sputavaju introverte, a isti je slučaj i sa grupnim sastancima koji u potpunosti odgovaraju dominantnim, glasnim ekstrovertima. Najharizmatični, ektrovertni radnici u proseku imaju veće plate, iako u realnosti ne pokazuju bolje rezultate rada.

Za ekspanziju ekstrovertnog ideala, Suzan krivi najviše medije, pa tako daje primer niza reklama za lek paksil. koje su se vrtele 1999. i 2000. godine. Paksil je lek namenjen lečenju ekstremne stidljivosti, tačnije socijalne fobije. Na jednoj reklami prikazan je lepo obučen direktor koji nakon uspešno obavljenog posla kaže – Osećam ukus uspeha. Na drugoj vidimo šta se dešava ukoliko ne uzme lek – poslovni čovek sedi sam u kancelariji, bezvoljno oslonjene glave na stisnutu pesnicu: „Trebalo je da se više angažujem“.

Iako Kainova skreće pažnju na značajnu a društveno zapostavljenu temu, stručno gledano, mnoge premise u njenoj knjizi su problematične. Naime, pokušavajući da dokaže da introvertni ljudi takođe mogu biti uspešni kao i da poseduju samo njima svojstvene dobre osobine, ekstroverte je prikazala u preterano negativnom svetlu – kao neosetljive, narcisoidne, egomanijake, površne. Normalizujući introvertnost, uzdigla ga je do ideala, a ekstrovertnost učinila nepoželjnom, nemoralnom, karikaturom ličnosti.

Ne treba smetnuti s uma da Kainova, iako simpatizer, nije psiholog, već neko ko voli da istražuje i poigrava se ulogom psihologa. U nekoliko navrata napominje da introvertnost nije isto što i stidljivost ili socijalna fobija, da bi u sledećem poglavlju u potpunosti izmešala ove koncepte, do te mere da u jednom trenutku deluje da izjednačava autizam i introverziju. Kainova je  u intervjuu objasnila da je ona više zainteresovana za crtu introverzije sa kulturnog i popularnog stanovišta nego iz ugla konkretne teorije ličnosti. Problem je u tome što se poziva na naučne psihološke studije (često i upitne vrednosti), a zatim ih tumači iz perspektive laičkog shvatanja introvertnosti.

Ipak, najvažnija poruka koju možemo izvući iz ove knjige, zapravo se oslanja na evolucionu teoriju kompromisa koju Suzan citira – „Jedna određena osobina nije potpuna dobra niti potpuno loša, već mešavina prednosti i mana čiji opstanak zavisi od okolnosti.“

Ovo posebno važi u slučaju introverzije i ekstraverzije.

Autor: Sanja Dutina/Psihobrlog