fbpx

Borislav Pekić: Putevima hodočašća

Borislav Pekić: Putevima hodočašća

Pisac ideja čije su snažne riječi, poruke i promišljanja o suštini čovjekovog bića ispisane na hiljadama stranica. Ostavio je blago u riznici naše književnosti, tako što je oblikovao jednu od najzanimljivijih književnih i građanskih biografija u našoj istoriji i kulturi prošlog vijeka. Čitajući njegova djela shvatamo da nema ničeg novog pod suncem, nego da je sve taština i muka duše.

piše: Ilijana Božić

„Nekad sam sanjao da budem istraživač (neispitanih predela), otkrivač (nedefinisanih tajni), naučnik, putnik prema zvezdama, arheolog...Pisac sam postao onda kad sam shvatio da za sve to nemam ni mentalnih, ni fizičkih, pa ni društvenih uslova. Ali i sada žalim. Od svih tih sanja ostala je jamačno imaginacija da se bavim zemaljskim Argonautima, lovcima na zemno Zlatno runo, od kojih su po prirodi stvari, najuspešniji bili trgovci i posednici, pravi i oni u prenesenom smislu koji uključuje vlast nad ljudima i idejama...“

Kazao je to Pekić u intervjuu koji je radio sa Borom Krivokapićem.

pekic1

Hodočašće

U Dnevniku je zapisao kako je nastajao roman „Hodočašće Arsenija Njegovana“. Taj opis je ovako izgledao:

„Dan proveo na ulici, tražeći put kojim će se kretati Arsenije Njegovan, kada, posle dvadeset sedam godina, jednog junskog dana 1968, bude izašao iz kuće na Kosančićevom vencu, da obiđe svoje kamene ljubavnice, i vrati se posle nekoliko sati- u smrt. Ja slikam perspektive ulica i kuće, Lj. po mom diktatu, beleži u Dnevnik maršrutu.

Kosančićev venac 17. (Opis...) Sećanje na bombardovanje. Razgovor sa stanarem, majstorom Helgarom, u jednom ponižavajućem položaju. U Srebreničkoj. Benzinska pumpa firme INA. (Opis...). Zadarska ulica.“

Tri događaja se za Arsenija Njegovana pretvaraju u simbole tamnih sila usmjerenih protiv posjeda, posjedničke moći i strasti. Ta tri događaja čine mu se kao napad na njegove kuće, njegove ljubimice. To su susret sa crvenoarmejcima 1919. u Voronježu, zatim susret sa demonstrantima 27. marta 1941. koji postaje prava prekretnica u životu Arsenija Njegovana. Treći događaj je suočavanje sa studentskim demonstracijama 1968. godine. U svim ovim događajima Arsenija Njegovan vidi izraz jednog te istog nasrtaja na posjed. On ih svojim sjećanjima povezuje, slike iz Voronježa prepliću se sa slikama iz 1941. i tom vezom se još jače ističe njihova uloga i značaj u njegovom životu.

U Njegovanovom liku prepoznajemo neke arhetipske crte. Ovaj kućevlasnik pripadnik je porodice koja ima dva bitna socijalna i psihološka obilježja. Njegovani su pripadnici jedne povlašćene klase, a s druge strane oni svojim porijeklom pripadaju „Cincarima“. Ali Arsenije se od porodice razlikuje po načinu na koji se odnosi prema svojim kućama. U njegovom liku ima i komičnog i sumanutog, pa čak i lirskog. To najbolje opisuje njegova čljubav prema kući „Nike“. Njegovan je kadar da zavoli kuću kao ženu. Ovaj nastrani kućevlasnik želi da se domogne „Nike“, kao što zaljubljeni čovjek hoće da se domogne žene koju mu je neko preoteo. Komični karakter Arsenijevog „hodočašća“ ili takoreći avanture proističe iz njegove nesposobnosti da se suoči sa društvenim promjenama koje su se odigrale u međuvremenu. Zaljubljenost Arsenija Njegovana u kuću koju je nazvao „Nike“, detaljno nam prikazuje kako se razvija posjednička strast. Ljubav prema kući „Nike“ i želja da je se domogne preobratile su se u najveću nesreću u Arsenijevom životu. Nikad ranije on nije osjetio toliko strasti prema građevini, a upravo nju nije uspio da dobije. Poražen u toj, za njega najvažnijoj bici života, Arsenije Njegovan se povlači. Brigu o kućama prepušta drugima. Ta strast ga je otuđila od svih, a produbljujući strast prema kućama produbljivao je svoju usamljenost. Za 27 godina izolacije samo se jednom pojavio motiv za izlazak, a to je bila pojava naselja preko Save odnosno sadašnjeg Novog Beograda. Ali i taj izlazak se završio nesrećno.

Kada se Arsenije Njegovan na studentskim demonstracijama susreće sa jednim pukovnikom čiji je lik oslikan majstorskim potezima, mi shvatamo da je pukovnik protiv toga da se sa demonstrantima pregovara. Pukovnik vjeruje da su za sve socijalne nevolje krivi neki ljudi kojima se upravlja iz inostranstva, pomoću nekakvih tajnih i zamišljenih fondova. Za njega su učesnici studentskih demonstracija sve plaćenici. Nije slučajno što glavni govornik martovskih demonstracija drži besjedu jezikom kojim govori i pukovnik. U ovoj podudarnosti vidimo da iz primitivnih slojeva nekadašnjih buntovnika lako nastaju primitivni uzurpatori revolucionarne vlasti, braneći ovoga puta neke druge posjedničke interese u ime jedne nove apologije represivnih mjera. Shvatamo time da nema ničeg novog pod suncem, nego da je sve taština i muka duše.

Arsenijevo nezadovoljstvo je prividno prerušeno u jedan socijalni program i kritički odnos da bi što lakše doprlo do glavnog izvora njegovog ogorčenja, banki i bankara. Stilsko-jezički sloj Pekić je koristio u djelu kao motivaciju jedne neobične tačke gledišta. Pošto je njegov junak građanski intelektualac, unosi mnoge rečenice na francuskom jeziku, koji je bio odlika jedne klase i jednog načina komuniciranja. U ovom romanu Pekić varira omiljenu temu odnosa prema prošlosti. Tragika proizilazi iz činjenice da glavni junak pokušava da restauira već propali svijet, što obesmišljava njegovu akciju i čini je uzaludnom.

pekic2

Počeci

Rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Kazao je:

Podgorice se ne sećam, što je žalosno, jer tu sam rođen, ali odmah i iseljen silom očeve službe; iz Novog Bečeja i Mrkonjić Grada imam mutna, nesigurna, možda i proizvoljna sećanja; ali tu, diližansu snova kristalno jasno i upečatljiv, emotivno vrlo intenzivno ocrtavaju Knin, Cetinje i Bavanište. Imao sam srećno detinjstvo...“

Otac Vojislav D. Pekić bio je „nepomirljiv i radikalan“. Početak Drugog svjetskog rata zatekao ga je na Cetinju na položaju načelnika Upravnog odjeljenja Zetske banovine. Italijanske okupacione vlasti protjerale su porodicu Pekić u Srbiju. Prema ocu Borislav Pekić gajio je duboko poštovanje, a od njega je naslijedio osjećaj za visoko moralne principe i smisao za humor. Njegova majka Ljubica Pekić do udaje, radila je kao profesorica matematike u Pančevu. Bila je veoma realna. O tome je Pekić kazao:

„Kada su me hapsili, otac je duboko razmišljao, a ona mi je trpala maramice u džep. Na sudu mi je otac davao savet, a ona cigarete...“

Iz neobjavljenih dnevnika B.Pekića:

„U noćnim tišinama zatvora čuju se ponekad glasovi koji dopiru iz nas, davno izgovoreni glasovi vremena kroz koje smo prošli i ne dodirnuvši ga.“.

S majkom je često boravio u Sloveniji kod ujaka Zlatka Petrovića, te u mjestašcu Mojstrani koje se nalazilo u srcu Alpa. U Kninu je završio drugi i treći razred osnovne škole. Tada je počeo da piše dnevnik, a često je sam odlazio u bioskop. Na Cetinju je pohađao četvrti razred, učio njemački jezik i muziku. Iako osjetljiv i veoma povučen družio se sa budućim rediteljima Zdravkom Velimirovićem i Miroslavom Dedićem i glumcima Pavlom i Dušanom Vujisićem. Kazao je:

„Rat je poremetio i moje detinjstvo, ali ga nije učinio nesrećnim, kao većini mojih vršnjaka...Živeli smo u Bavaništu, jednom selu južnog Banata, gde se rat malo osećao, a nemaštine nije bilo...Neprilike, ne bih rekao nesreće, počele su za mene tek 1945, tačnije 1946. godine“.

Porodica se te 1945. preselila u Beograd gdje je mladi Pekić nastavio dalje školovanje i obrazovanje. Maturirao je ubrzo i počeo da radi kao reporter u „Glasu“. Bio je član ilegalne studentsko-gimnazijske organizacije koja se zvala Savez demokratske omladine Jugoslavije. Uhapšen je 1948. godine, da bi naredne godine bio osuđen na deset godina zatvora, da bi mu na Vrhovnom sudu kazna povećana na 15 godina zatvora sa prisilnim radom. U zatvoru je proveo sedam godina. U zatvorskim ćelijama obolio je i bio neredovno liječen od tuberkuloze. Taj period svog života opisao je poslije gotovo 40 godina u knjizi „Godine koje su pojeli skakavci; uspomene iz zatvora ili antropopeja (1948-1954)“ u tri toma. Tema ove knjige je vrijeme, njegov duh, te način na koji se razmišljalo u to doba. Međutim, kad se zagrebe po površini iz dubine izvire ispitivanje antropoloških aspekata zatvora kao i civilizacije i njeno podudaranje sa civilizacijom na slobodi kao drugim modelom istog zatočeništva. Prvi tom knjige 1987. godine proglašen je za najbolju knjigu, dok je za drugi tom dobio nagadu „Miloš Crnjanski“.

pekic3

Pekić je od 1954. do 1958. studirao eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tih godina učetvovao je na anonimnim konkursima za filmske sinopsise   „Lovćen filma“ iz Budve. Tada dobija nagrade za radove „Gubavac“ i „Odavde do Ararata“. Napustio je studije, oženio se i radio kao dramaturg i scenarist u filmskim producentskim kućama. U maju 1959. godine rodila mu se ćerka Aleksandra. Tih godina posvetio se umjetnosti, literaturi i javnom životu. Pod pseudonimima Adam Petrović, Borislav Petrović i Dimitrije Petrović objavljuje u listovima „Vidici“ i „Vreme“. Prva objavljena priča „Isus Karenjin“ najavila je „Vreme čuda“. Njegova supruga Ljiljana kazala je:

„Stanovala sam u neposrednoj blizini Malajničke ulice, a poznavala sam Pekića iz viđenja od svoje rane mladosti, naročito dok sam bila u gimnaziji. Bio je vrlo markantna ličnost koju je čovek morao da zapazi- strašno visok, nekako je delovao već svojom pojavom...Još nije nosio načare, nije imao bradu ali me je njegova figura uvek podsećala na Don Kihota...Često je sanjao odlomke svojih romana, čak i cele drame, tako da u stvari nije odmarao ni danju ni noću...Nikakav neuspeh nije ga obeshrabrivao. Naprotiv, to ga je podsticalo da još više radi, pa makar se to samo slagalo u fioci...Bio je veoma disciplinovan, strog prema sebi, žrtvujući apsolutno svaki trenutak svome radu.“

Ljljani je čitao tek napisane tekstove, ona je bila njegov prvi čitalac, a učestvovala je i u stvaranju nekih djela.

London

Poslije 1968. porodica Pekić, odlučila je da se odseli iz Srbije. Ljiljana Pekić, inženjer arhitekture dobila je posao u Londonu. Međutim, jednog jutra u zoru, oko 4.30 časova milicioneri Borislavu Pekiću odzimaju pasoš. Nakon toga Ljiljana Pekić je sama otputovala u London, a kasnije joj se pridružila i ćerka Aleksandra. U intervjuu sa Vesnom Roganović za „Borbu“ 1989. godine Pekić je pričao i o tome:

„Pasoš mi je vraćen nakon velikih članaka u nemačkoj štampi o mom slučaju i dobijanju NIN-ove nagrade za „Hodočašće“. Otputovao sam u London. Nakon toga, pet godina nijedna moja knjiga u zemlji nije objavljena, a svi su ugovori sa mnom raskinuti bez ikakvog objašnjenja...“

U Londonu je živio i stvarao 20 godina, odakle je potekla rijeka romana, drama, eseja i dnevničkih zapisa.

„Zlatno runo“

Svojim glavnim djelom smatrao je „Zlatno runo“. U intervjuu za „Vjesnik“ 1985. godine rekao je:

„Moje „Zlatno runo“ nije istorijski roman u standardnom značenju reči. Umesto hronološkog, linearnog vremena, ono je u cikličnom, umesto u definisanim prostorima, ono je u međuprostorima. Brojni istorijski momenti u njegovih sedam tomova, od plovidbe Jasonovog Arga u Kolhidu i Trojanskog rata, do 1941, samo su mostovi koji ga vode s onu stranu empirije, u mit, u meta-stvarnost, u dubinu, u suštinu i sudbinu ljudske istorije.“

U tih sedam tomova Pekić je bukvalno živio sa 63 člana porodice Njegovan Turjaški, koji su od praistorijskih mitskih vremena, sa brojnim istorijskim ličnostima koje su stvarale istoriju Balkana, tragali za suštinom čovjeka i čovjekovog življenja.

„Zlatno runo“ pisao je na ruke, na običnoj pisaćoj mašini i šest puta ga je prekucavao.

„Nisam imao daktilografkinju, a to je tri i po hiljade stranica, pa izračunajte!“

Autor: Impuls