fbpx

Kafane, Stanislav Vinaver

Kafana je literatura, koja ne laže. U svima drugim slučajevima života čovek unosi u zajednicu jedan pozajmljeni stav, namenjen samo zajednici. Na paradi, ljudi su naelektrisani presretanjem značajnoga događaja, u hramu oni imituju pobožnost i važnost; na skupovima oni se udaraju jedan o drugog kao valovi i hrvu se da bi dali najviši i najmutnije bolni ili najsvečanije svetli ton. I u pušionici opijuma čovek je glumac — svome zadovoljstvu.
U kafani nema te polusvesne i hotimične borbe čovečanskih atoma, koji sastavljaju more.

photo kultura licnosti stanislav vinaver Vinaver 01 u 229339520

Kad dođem u varoš, tražim kafanu. Jednom, lutali smo cele noći pod velikim drvećem u Kristijaniji. Nigde nije bilo prenoćišta za nas. Kafane su sve bile zatvorene. Mi smo razumeli, da su Norvežani neki ćutljivi i ravnodušni narod. Svoje noći oni nisu naselili šumom ciganskih orkestara, otrovnim dimom sale utonule u duvan, zveketom čaša, promuklim glasovima, bledim licima i očima, očima.

Sutra dan taj Rus i Francuskinja, i ja, odosmo u norvešku kafanu. Ona je bila nekako na nemački način, ali nije bilo onoga: produženje ličnosti. Ritam nije išao od stola do stola. Nije ni puzio od grupe do grupe. Sve su celine bili zatvoreni krugovi. Kelneri, kao prvosveštenici, bili su nešto neodređeni i nije se videlo da oni nose saznanje o nečem, od gosta do gosta: da oni spajaju nas sve. Kao u divanima Bodlerovim, koji su grobnice, osećali smo da se pada sve dublje, svaki u svojoj izdvojenosti. Mi smo bili kao šare veza, a nepovezane u vez...

Govorili su mi u tim norveškim kafanama, da Rusija nema kafana. Ja sam se bojao da neću shvatiti ništa u Rusiji, jer ja idem u stvari i preko kafana, gde kolektivni duh nalazi svoju ravnotežu i gubi je, i saopštava svakome: kako se one individue, koje su u njemu, moraju duhovno obuhvatiti nekim neizrecivim jedinstvom. Neka tragedija u milion činova, ali izlazeća, kao pupoljci, koji će se rascvetati u svakome od nas koji oseća — iz jedne jedine vazne.

Međutim prevarili su me. Sem svojih narodnih kujni, sem prostonarodnih bašti „za šetanje”, gde ljudi idu za ljudima i obnavljaju ritam svojim prošlim ritmom, sem poslastičarnica, gde buržoazija jede kolače i gleda se između sebe više no ma gde (jer između njih nema ničega: ni kutova sa cvećem, ni ogledala, ni izvirućih iz zemlje simbola kafana) — Rusija ima svoje ruske čajdžinice. U njima hiljade usana srču čaj sa širokih tanjirića. Ovaj momenat spoja usne sa tanjirićem vruće tečnosti znači, u ritmu hiljadu ruku i pogleda, pristupanje misteriji: prelaska čoveka u stvar i stvari u čoveka.

Ja sam tamo razumeo Rusiju, i ljubav za sve živo i mrtvo, s kojim se moramo spojiti, i grubost, posle rastavljanja čoveka od tacne, — a tacna je jedna odbačena stvarnost. Ko je gledao kako taj narod sa hiljadu usta odjednom, pije razliveni čaj u čajdžinicama, i misli bez osećaja — morao je biti ošinut jezom od onoga što je bilo u nečijoj valjda prošlosti, i što nas još čeka, i svet što čeka i ko zna još koga. Zašto tad ta ruska troma misao, kao misao jaguara Lekonta de Lila, ne dolazi do izraza? Zato — što nije praćena osećanjem:—osećanje kao varnica moralo bi mislima da pokaže put. Misao ogromna i gruba, koja postoji, ne zna sama za sebe, jer je niko ne vodi i ne upućuje. Pravo i neposredno osećanje, iz koga niko nije pio.

Revolucija je pozatvarala mnoge kafane — ostale su samo najnarodskije.

U njima opet i ponova videla se ruska misao, probuđena i užasnuta od svoje neravnomernosti. Opet su pili čaj kao i pre. Jesam li ja bio u halucinaciji — ili, u Moskvi bar, na železničkoj stanici — gutali su tu tečnost ne u jednom, već u nekoliko iskidanih ritmova? Ne onaj stari, starodrevni: spajanje i odlazak. Ne, nego: traženje. I možda — povratak? Ili želja povratka, ali ne zna se kuda, ni kome, ni čemu povratka?

Ah: Da je nešto staro i oprobano — ali ipak ne ono staro-poznato. To duboko, to ukopano u svima osećanje! Staro-neispričano! ja sam se pitao u Francuskoj: je li kafana samo (kao što su linije na ruci za vračaru) – zbir objašnjenja opšte duše? Je li ona ne samo zbir no i sredstvo pomoću koga deluju oni, koji prave zbir? Može li se preko kafane dejstvovati? Svi nemiri i sve revolucije zar se nisu rodile u kafani? I može li ko dejstvovati u kafani i kroz kafanu, ali ne onako kako hoće duh vremena i grč trenutka, koji ga nose ili drže — već u nekom svome pravcu dejstvovati? Zar praznici ne ubijaju revoluciju i trepet nemira, koji se kristališe tek u kafani? U Francuskoj ja sam video taj socijalni mir, praznik, koji je navlaš stvorio neku lažnu uznemirenost, da bi nad njom jasnije i teatralnije triumfovao.

Ja sam u Parizu čeznuo za kafanama Luja Filipa i Drugoga Carstva i meseca Marta. Meni je sve izgledalo, navlaš namešteno, ludo, — da bih se smeo iskreno poveriti tome ludilu. Ah, taj Francuski izračunati i predviđeni zanos!

Divno je u kafanama francuskim ali samo da se duh zaboravi, da se ne setimo da nas (kao i sebe) francuski duh vara...

U našim palanačkim kafanicama, koje ja tako dobro znam od pre rata ipak: kao praznik samoće, — izlaz nije bio tražen. Nije se znalo ni da ga ima. A bila je i osama i pustinjskost. Danas, čak i naša kafanica u Peći, gde pevaju pevačice iz Zagreba, gde armunikaš ozbiljno namršten izvodi valcer iz „Knjeginjice Čardaša” — daje utisak da smo pred promenama, da smo u duhu, ispred nečeg izlomljeno subonosnoga, nečega što možda kao snopovi zrakova, silno koncentrisano u početku i cvetanju, gubi se u daljine u svome rasplinutome prodiranju, i nestaje.

Hoćemo li završiti naše rastenje, uviranjem u neku Rusiju, (a gde je on?), ili hoće li se prosto izgubiti, promeniti stara duša, steći neka nova? Kako je kobno to prelaženje odjednom, i ko zna iz kojih nedokučnih razloga... Zar niste to osetili i u „Moskvi?”

Kafana je literatura, koja ne laže. U svima drugim slučajevima života čovek unosi u zajednicu jedan pozajmljeni stav, namenjen samo zajednici. Na paradi, ljudi su naelektrisani presretanjem značajnoga događaja, u hramu oni imituju pobožnost i važnost; na skupovima oni se udaraju jedan o drugog kao valovi i hrvu se da bi dali najviši i najmutnije bolni ili najsvečanije svetli ton. I u pušionici opijuma čovek je glumac — svome zadovoljstvu.

U kafani nema te polusvesne i hotimične borbe čovečanskih atoma, koji sastavljaju more. Ljudske svesti sudaraju se i odbijaju same po sebi, u nekom stanju slobode, i najzad se obrazuje pravi, ponikao u slobodi, stvaralački duh kolektiva: stvarni odnos sila proizveden je prirodnim eksperimentom, nenategnutim putem.

Srednji vek i religije hteli su da prevare Boga, i da iznude njegov silazak među ljude, da ubede Boga, da je njegov silazak, kruna molitava celine, koja kleči u bogomoljama i molionicama.

Pronađeno je sve: kamene crkve, obojeni prozori, pokreti tela, ruku, klečanja, krštenje, zvona, orgulje, horovi, čekanja, potvrđivanja aminom i jača potvrđivanja glasovima cele jedne pevnice. Sve je to imalo da stvori iluziju duha celine. No sav ritual ipak je imao borbeni značaj, jer je nagonio čoveka da odbaci jedna osećanja i naelektriše se drugim.

Onoga časa, kada je čovek postao nesposoban da disciplinovano uđe u crkvu, hram je postao jedna kafana, ipak nesavršena, jer su ostatci discipline sprečavali pravi hod osećanja0...

Materijalistička nemačka kultura ubijala je čoveka, koji je prodirao u njihove „pivare – sa – Vagnerovom-muzikom”, gde se jelo sa besom i strašću, u dimu neke tromo beskrajne metafizike, koja se ipak starala da uvije, da spase kao milosrdni oblak iz Edde, svu tu magleno čulnu, proždrljivu bolest za glomaznom stvarnošću.

Vagner ih je budio svojim rimovima, svojim muljevima, gorkim od svetlosti, – budio za suptilni najzad život duha, koji mora doći posle takvih smrskavajućih udara. Vagner Je, u pivari, kao hteo, da umori Nemce do kraja, užasom materijalizma, posle koga mora vaskrsnuti duh.

Ja sam tako često osećao u nemačkim kafanama taj zadatak nemačke muzike, filozofije, pesništva: da stvore konačnu, definitivnu grubost, prekomernu nespretnost miliona aždaja iz Nibelhajma, i da se tada duh nemački, oslobođen završenjem svoga robovanja materiji, — vine u lude nedoglede. Iscrpeti polet za stvaralaštvo duhovnih zmajeva, čudovišta nepomičnih (ali ne kao u Indiji, gde se ne kreću od misli i usled ljubavi) nepokretnih usled umnožavajućeg se zlokoba nepotrebnih, suvišnih, izlišnih organa ...

Osloboditi duh od mrtvih bogatstava ... Tu je bio, tu je rad kafane ...

Ulica još nije ubila kafanu. Taj će dan doći. Sve će postati jedna gorostasna kafana, sa šetalištima, terasama, muzikama, spomenicima, basenima mirisa, železnicama, stanicama za jelo, kinematografskim platnima usred cveća, venaca i drveća, oglasima i literaturama, koje vise iznad kuća, vazdušnim lađama, plamenim lampama, zelenim vijaduktima, mesečinama, koje se pojavljuju i nestaju — i čovekom, koji sebe više ne traži sam, jer je svugde — svugde...

Stanislav Vinaver

Kultiviši se!