Suzana Kadirić: Vrbas

 

Autor: Impuls

 

Je li bio moj?

 

Ne znam.

 

Možda i jeste pomalo, ali mi to nikad nije rekao. A neizrečeno se ćuti. Sa suzom, sa bolom, sa mišlju… Smatrala sam ga jednostavo sasvim normalnom pojavom o kojoj se ne raspravlja i o kojoj se ne priča. Onako kako mi ljudi to obično radimo… A zaslužio je bolje. Trebala sam pričati, ali tad to nisam znala. Kažu da čovjek izgubi više zbog neizgovorenih nego zbog izgovorenih riječi. Večeras to znam. Onako bolno kako samo zakašnjelo saznanje može da boli.

 

U mislima sam negdje pokušavala prizvati prvi naš susret i nikako ga se nisam mogla sjetiti. Pokušavala sam da analiziram, da shvatim, da zaboravim, da ga odmaknem od sebe, ali što sam se više trudila, sve manje mi je polazilo za rukom da objasnim tu čudnu povezanost i žudnju.

 

Zatekao me je nespremnu u mojoj samoći. Iznenadio me svojim nemirom i svojim prisustvom. Pokušala sam ga pustiti da ide svojim tokom, ali sam znala da ako ode nikad više neću biti ista, nikad više satkana od cjeline. Razbiće me o sedru kao što se sad razbijaju hladne kapi kiše niz moja leđa. A ta sedra je bila sve što mi je ikada bilo potrebno. Sigurnost, tišina, dodir i rijeka oko mene…Poput ruku koje me nježno obujme i poput vode koja valja njegovu bijelu sedru dok se moji bokovi u nemoći nijemo spuštaju u njegovo krilo. Tu nestaju sve granice izmeđju tijela i duše, pretapaju se u tihi ljubavni žamor, prelijevaju se jedno u drugo. Uvijek iznova pronalazi put do mene, nestašno se poigravajući kamenjem iza kojeg se pokušavam sakriti da ne bih izgubila ravnotežu. I uvijek me nanovo nalazi.

 

Dotiče me, vuče u vrtlog, u snažan vir koji mi oduzima dah. Borim se i posrćem pred najezdom njegove snage. Strasan je to zagrljaj, između njega i mene. Mene koja se borim i njega koji me odjedanput pušta tek kad se prepustim i pomislim da je gotovo. A on se već na par koraka odatle ponovo bljeska na mjesečini, pomalo nesvjestan gdje me je i kako savladao dok još uvijek stojim drhteći i hvatajući dah. Strah me je, a mami me, bezobrazno poskakujući preko kamenja u vodi, idući svojim putem, ne osvrčući se na moj grč. Ostajem na obali gledajući ga kako odlazi dalje, nesvjestan emocija koje je ostavio u meni. Zeleni se, žubori, šumi. šapuce, nestaje, a s njim nestajem i ja.

 

Polako se sabirem i sjedam na već požutjelu travu pod krošnjama žalosnih vrba. Uzdahnem i uzdahom poparam nebo iznad mene. Niko me ne čuje u tami samoće. Samo je još ona tu. Naslonila sam se na nju kao na sigurno utočiste gdje me niko ne može naći. Tražim izgubljeno…

 

A ovdje i dalje padaju monsunske kiše i steže tama. Vjetar uporno šiba okna prozora dok hladnoća spušta svoju tešku ruku na moje rame. Ovdje nema njega, Nema ni kestenova, ni jesenjih ruža. A nedostaju mi....Onako, jako...

 

Nema ni onog njegovog tihog šaputanja kojim bi me obavijao u toplim noćima…i pričao mi pomalo tiho, pomalo igrajuči se, tajne koje se nikome ne odaju. Ovdje se bol liječi radom. Upornim, hladnim, mjerenim rezultatima i anketama, uspjesima, slikama u novinama, ciframa i statistikom. Ovdje nema mjesta za onu ružu koju Mali Princ toliko voli. Nema mjesta za moje srce. Njega i onako ponekad vidim samo na najsavremenijim aparatima, ali ga ne mogu osjetiti. I toga se bojim. Jer ako osjetim, raniće me…

 

Koncentracija mi bježi, fokus izdaje. Ne smijem si to dopustiti. Slomiće me.

 

A on i dalje žubori mojim žilama, nekom svojom čudnom snagom koja uvijek izazove drhtaje u meni. Treba i ovo proći. Ovo što me ovako nepravedno sustiže. Izađoh na hladnu kišu. Vjetar je oholo zavijao i šibao mi kosu i lice. Tu nije bilo spasa, trebalo je očvrsnuti. Stajati na vjetrometini. Toga me nije strah. Strah me osjećaja koje ova noć sa sobom nosi. Možda je najbolje pustiti neku muziku sa liste brižljivo čuvane u mobilnom telefonu…muzika…da…ona me je uvijek znala naći i odvesti…I knjige, kao i poneki zalutali osmijeh , onako u mimohodu, iz učtivosti. Vrati mi tračak nade da još uvijek nije sve izgubljeno…

 

Ali misao, ona mi ne da mira …opet me sustiže i lomi...pobjeci joj treba! I vratiti se nazad…u samoću, u tišinu, u brižjivo sagrađeni svijet gdje ovo ne postoji. Zaključati vrata za sobom, prevariti samu sebe I prevariti osjećaje. Oni su najgori! U panici uzimam prvu knjigu. Zašto li je to baš večeras Selimović? Zašto baš Magla i mjesečina? Zašto li i on spominje tišinu? Zašto me tako lako nalazi u onom, meni dobro poznatom ritmu moga srca. ”Samo kako da ti to sve kažem? I kako da objasnim sebi?” I kako da objasnim, dok knjigu prevrćem po rukama, otvarajući je po ko zna koji put tražeći poznata slova da možda u istom ovom trenutku neko drugi sniva isti san?

 

Pokušavam da osjetim miris. Miris ruža. u bašti pored vode. Predajem se iscrpljena. Oko mojih dlanova i gležnjeva nježno se ponovo obavija Vrbas. Miluje mi ogoljenu dušu, poskakuje po mom tijelu, grli me u tišini, jer zna. On jedini zna! On jedini može da otkrije svaku moju brižljivo čuvanu tajnu. Nikom ispričanu, njemu podarenu.

 

U daljini se čuje tiha sevdalinka. Opet su noćas zaljubljeni sišli na obale rijeke dok je neko uz gitaru tiho pjevušio: “ Okreni se niz đul bašču na vrelo kad pođes, okreni se, nasmij mi se, slatka usta, crne oči Zumro moja…A sa vrela kad se vratiš, ja ću te čekati kraj đuguma da ti ljubim slatka usta, crne oči…”

 

Zapalim zadnju cigaretu i sjetim se da više ne znam čak ni govoriti…