I istorijski duh i umetnik žele da izmene svet. Ali, umetnik, koga na to obavezuje njegova priroda, poznaje svoje granice, što je istorijskom duhu strano. Zato je ishod ovog drugog tiranija, dok je strast onog prvog sloboda.
Članci
Vilijem Šekspir je izvajao dramske junake koji jesu ili nisu vični spoznaji važnosti ljudske volje. Ta volja je ostala pokretačka sila u oblikovanju životnih prilika koja su dostojna tanane čovekove duše, tog duha na kome se temelji ljudsko postojanje na često previše širokom horizontu očekivanja i nadanja.
Prekosutra ću se latiti poslova, koje ću sutra proučiti.
Prekosutra ću konačno biti ono što danas nikako ne mogu biti.
Privatni život tog američkog pisca ruskog porekla interesantanje gotovo isto koliko i njegova bogata literarna zaostavština.
Ko stvara kvalitetniji rad – spori autori ili oni plodni? Jedan od najznačajnijih romanopisaca Amerike, Stiven King, daje nam odgovor.
Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, poznato je, njegova je najprolaznija. Tako se bar kaže. Ali sve slave su prolazne. Sa tačke gledišta Sirijusa, Geteova dela biće za deset hiljada godina prašina, a njegovo ime biće zaboravljeno. Možda će neki arheolozi tražiti «svedočanstva» o našem vremenu.
Kao i mnogi slavni autori koji su jednom radili obične svakodnevne poslove, Bukovski se oprobao u gomili šljakerskih zanimanja, pre nego što će postati pisac sa punim radnim vremenom i svojim poznatim spisateljskim navikama.
Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
Možda spava sa očima izvan svakog zla,
Izvan stvari, iluzija, izvan života,
Njihove kratke živote obeležili su oskudica i porodične tragedije. Koristile su muške pseudonime kako bi objavile svoja dela. Šarlot (Charlotte, 1816-1855), Emili (Emily, 1818-1848) i En Bronte (Anne Brontë, 1820-1849) stvorile su izuzetna dela koja su bila ispred svog vremena.
Zato, ko se razmeće mobilnim telefonom kao simbolom moći, objavljuje, naprotiv, da je u beznadežno potčinjenom položaju, primoran da skače na pozive čak i dok vodi ljubav...
Književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica Laura Papo danas je malo poznata široj javnosti. Čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu 1942. godine. Izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.
U Rimu sam naravno čula da neki imaju kruha ali nemaju zube, da se muhe lijepe na mršave konje. Da je jednom poklonjeno mnogo, a drugom ništa; čula sam da se onaj koji previše vuče lako kida, i da jedan jedini čvrsti stup drži kuću sto godina. Čula sam da u svijetu ima više vremena nego razuma, a da su nam oči dane da vidimo.