Je li moguće spremiti se ovako za odlazak, za drugu stranu, tamo gdje ulica na koju smo zakoračili gubi svoju formu, za crnu zemlju i ništa osim nje? Je li stvarno moguće riješiti se svega i sa svim se pozdraviti? Je li moguće otići ovako lako? To su neka od pitanja koja mi je nametnulo prvo slušanje albuma You Want it Darker
Piše: Mehmed Begić
VIOLINE I ISTINA
Najtužniji zvuk, to su violine dok opisuju nešto što bi mogla biti istina. Taj zvuk vino pretvara u krv. Istina nas uvijek razapne, odlučan je glas Komande, i za istinu više nema vremena. Vrijeme je za posljednju molitvu.
Doći do spoznaje da je prekasno, ali da se jasno vide rješenja - takav mi je novi album Leonarda Cohena. Suluda jurišanja na brda, koja smo cijelih života zacrtavali kao kote koje moraju pasti, inače smo besmisleni, ne prepoznajući pri tome, besmislenost svih naših jurišanja, izmišljajući neprijatelja. Sve je to kristalno jasno, onda kada se nema s kim potpisati primirje.
I plamen se jedva drži, ali nikad nije bio blistaviji. Ljubavnici su nadživjeli svoje vrijeme, ali je otkucalo i njihovo, i baklje su ostavljene u parkovima i na ulicama, ljubavnicima što dolaze. Žele im sreću, sa posljednjom mišlju: „Možda će oni znati da vole bolje od nas.“ Scena škripi i zavjesa se umorno ljulja. Niko nikada ne nauči da voli bolje.
ZBOGOM, MALENA
Znam da je sve moja projekcija, i nemam ništa protiv toga. Naprotiv, drago mi je da u nekoliko pjesama novog albuma jasno vidim Marianne i razmirivanje sa njenim i Leonardovim grčkim danima. Cohen je uvijek to lako radio, uvlačio me u poeziju svojih svjetova i puštao da se igram, nadograđujem i smišljam, projiciram, nalazim i ono čega nema.
Kako ostati hladan na te slike, kako se ne raspametiti dok slušaš o odlikovanju sopstvenog srca jer je bilo u stanju da pusti, da ostavi, da dopusti da bude ostavljeno. O kakvoj ljubavi se tu radi i koliko je srce stvarno moćno?
Marianne je otišla, ali ostaju grčke večeri kao slatki začin mraka, pjesnik u njemu ogoljen, bez prtljaga, sa pjesmamama koje su se pomirile sa svim i oslobođene su straha, oživljene da pošalju očekivanja dovraga. Isto da učine i sa vragom i anđelima. Tihi otočki dani i dječak koji se valja u prašini, gitara u rukama, zbogom malena, ali prije toga, valja se sjetiti uljanice i maslina.
DO KRAJA LJUBAVI
Je li moguće spremiti se ovako za odlazak, za drugu stranu, tamo gdje ulica na koju smo zakoračili gubi svoju formu, za crnu zemlju i ništa osim nje? Je li stvarno moguće riješiti se svega i sa svim se pozdraviti? Je li moguće otići ovako lako? To su neka od pitanja koja mi je nametnulo prvo slušanje albuma You Want it Darker.
Ustati, ali prije toga namjestiti stolicu na njeno mjesto. Odmaknuti se od stola, popraviti šešir, pa odšetati lagano, dok se havajski vijenci vješaju o vratove. Sjetiti se još jednom Marianne, vratiti se do stola, namjestiti stolicu i odšetati u zalazak sunca – takve su ovo pjesme, baš na takav način pjevaju o mračnijem, o rijeci i prelasku, o posljednjem odlasku.
Kakve god da su okolnosti, bilo da je prvi ili posljednji korak finalne faze, napokon sam, nakon Ten New Songs, dočekao još jedno kompletno remek djelo Leonarda Cohena, od prve do posljednje pjesme, uključujući i orkestralnu reprizu koja majstorski zatvara album. I ako je ovo stvarno Cohenov oproštaj, on to čini vrhunski, sa stilom, sasvim sporo plešući, da nas otpleše do samoga kraja.
