Prerafaeliti – J. W. Waterhouse
Dok je sredinom XIX. stoljeća kontinentalnu Europu zahvatila gospodarska i politička revolucija poznata kao “Proljeće naroda”, u Engleskoj je u isto vrijeme pokrenuta revolucija u umjetnosti koja je potresla tadašnji kruti viktorijanski svijet.
Grupa studenata Kraljevske akademije, mladih buntovnih slikara, pjesnika i kritičara, osniva 1848. godine tajno udruženje pod nazivom “Bratstvo prerafaelita” s ciljem stvaranja drugačije, obnovljene britanske umjetnosti. Osnivači i prvi članovi bili su: William Holman Hunt, John Everett Millais i Dante Gabriel Rossetti. Najstariji, Hunt, imao je tek 21 godinu.
Umjetnička klima u Engleskoj, pod snažnim utjecajem Kraljevske akademije, nalagala je praćenje talijanske renesansne tradicije, posebno divljenje radovima Rafaela, i težila je klasičnoj ideji: savršena ljepota ne može se naći u prirodi, ali je dostižna kroz umjetničko djelo pažljivim odabirom i poboljšavanjem.
Bratstvo raskida s ovakvom umjetnošću koja je za njih predstavljala “loš ukus i ispraznost vremena”. Umjetnički manifest koji su objavili imao je četiri osnovne točke:
Izražavati originalne ideje
Pažljivo proučavati prirodu
Poštovati umjetničke pravce iz prošlosti koji su ozbiljni i iskreni, a ne samodopadni i rutinerski
Stvarati dobre slike i skulpture.
Izazvali su sve umjetničke konvencije, mijenjajući klasičnu piramidalnu kompoziciju slike, izvor svjetlosti, tonove boja, pogotovo dotada prevladavajuću smeđu boju.
Upotrebljavali su jarke, intenzivne boje (od ružičaste do plave). Svjetlost su postizali upotrebom obične bijele pozadine preko koje su nanosili tanke glazure pigmenta da bi na taj način boje zadržale prozirnost i jasnoću.
Oscar Wilde za njih je rekao: “Ovi slikari imali su tri osobine koje engleska publika ne oprašta: mladost, snagu i entuzijazam.”
Čistoću i nadahnuće pronalazili su u ranim talijanskim renesansnim radovima, posebno u grupi umjetnika XV. stoljeća koji su prethodili Rafaelu (slikarstvu Firenze i Siene).
Inzistirali su na tome da slike moraju nastati iz izravnog promatranja prirode. Kada je John Everett Millais slikao Ofeliju, proveo je četiri mjeseca u prirodi slikajući samo pozadinu slike. Detaljima su posvećivali nevjerojatnu pažnju tako da neke njihove slike izgledaju poput fotografija.
Engleski kritičar John Ruskin, koji ih je snažno branio, ohrabrivao ih je riječima: “...Idite u prirodu neopterećenog srca, ne odbijajući ništa, ne birajući ništa i ne prezirući ništa.”
Najčešće su birali likove nadahnuti povijesnim događajima i biblijskim motivima, ili su bili inspirirani umjetnicima, piscima, pjesnicima, a simbolizam je bio izuzetno važan dio slike i cjelokupnosti ideje.
Njihove slike, naoko realistične, prenosile su atmosferu i priču prepunu simbola. U strogom klasicističkom okruženju koje je zahtijevalo jednostavnost i objektivnost, prerafaeliti ponovo oživljavaju mitsku prošlost u simboličkim prikazima.
Iako su u početku naišli na podsmijeh i neodobravanje, zahvaljujući Ruskinu uskoro su stekli obožavatelje i zaštitnike, posebno među sve bogatijim srednjim staležom. S vremenom šire svoj rad na primijenjenu umjetnost: murale, vitraje, namještaj, tekstil, nakit i zidne obloge.
Smatraju se jedinim autentičnim engleskim slikarskim pravcem. Trajali su svega jedno desetljeće, ali su dali poticaj i novi smjer tadašnjoj engleskoj umjetnosti koji je trajao sve do ranih godina XX. stoljeća kada se umjetnički ideali mijenjaju te njihov rad gubi vrijednost. Međutim, u drugoj polovici XX. stoljeća ponovo su revitalizirani nizom izložbi koje možemo vidjeti i danas.
John William Waterhouse
John William Waterhouse jedan je od engleskih slikara na čiji su rad snažno utjecali prerafaeliti. Rođen je 1849. godine, u vrijeme osnivanja pokreta prerafaelita. Kao dijete slikara, rastao je u umjetničkom okruženju i bio učenik Kraljevske umjetničke akademije. Godine 1874. prvi put izlaže svoj rad, sliku San i njegov polubrat Smrt (prikaz Hipnosa i Tanatosa iz grčke mitologije). Postiže uspjeh i od tada izlaže gotovo svake godine do svoje smrti 1917. godine.
Po uzoru na prerafaelite, oslikava biblijske i mitološke teme, posebice grčke, i one vezane uz legende arturijanskog doba. Zanimljivo je da je na platno prenosio i teme iz književnosti kao što su pjesme engleskih pjesnika Alfreda Tennysona i Johna Keatsa te talijanskog pjesnika Giovannija Boccaccia.
Po širini tema koje je obrađivao, kao i po stilu slikanja, bio je eklektik: uz prerafaelitski stil u njegovoj umjetnosti nalazimo elemente i klasicizma i romantizma.
Iako su teme nekih njegovih radova vezane uz herojstvo muških likova, u prvi plan uvijek stavlja ženske likove vezane uz neke posebne trenutke u prirodi. Posebno se posvetio oslikavanju dama tragičnih sudbina, kao što su Dama od Shalotta i Ofelija, koje je naslikao u više slika.
Dama od Shalotta
... Samo žeteoci što rano žanju usred ječma, čuju pjesmu što odjekuje veselo vijugajući rijekom dolje do kulama opasanog Camelota: I kad padne mrak, umorni žetelac slažući snoplje na vjetrovitom pobrđu, slušajući, šapuće: Ovo je vila, dama od Shalotta ...
Lord Alfred Tennyson
Slika Dama od Shalotta temelji se na Tennysonovoj pjesmi inspiriranoj arturijanskom legendom o Elaine od Astolata. Dama od Shalotta živi začarana na otoku u dvorcu iz kojega ne smije izaći, niti pogledati u vanjski svijet koji vidi samo u ogledalu. Ono što vidi u ogledalu pretvara u tapiserije. Jednoga dana u ogledalu ugleda Lancelota koji je zarobio njeno srce. Odlučuje iskušati vlastitu sreću. Napušta dvorac i u tom trenutku ogledalo pukne i prokletstvo se ostvari. Pokušava barkom prijeći jezero i stići u Camelot, međutim, umire netom prije dolaska na obalu. Legenda kaže da je njena smrt nagovijestila pad Camelota.
Slika prikazuje Damu od Shalotta u njenim posljednjim trenucima kada očajnički pokušava pristati na obalu Camelota.
Jedna serija njegovih slika prikazuje dame u vjetrovitim pejzažima u raznim godišnjim dobima, poput slike Boreas, što je naziv sjevernog vjetra u grčkoj mitologiji. Slikar ga dočarava prikazom mlade djevojke u plavim i tamnim tonovima koja se, prolazeći kroz proljetni pejzaž, bori s vjetrom. Dok je sve oko nje u kovitlacu pred oluju, ona kao da je nepomično zastala u sjetnim mislima.
U svojim djelima često upotrebljava ogledala i prozore kako bi dočarao priču koja se plete oko likova koje prikazuje. Bojama naglašava karakter osobe koju slika. Npr. tamnoplava i ljubičasta prikazuju snažne žene, a ružičaste i mekše tonove upotrebljava za krhkije dame i vedrija raspoloženja.
Bio je tih, povučen, posvećen slikanju, nije bio ambiciozan, nije tražio svjetsku slavu. Cijeli je život ostao dosljedan istom stilu. Kako kaže jedan njegov suvremenik: “Pjevao je cijeli život istu pjesmu, ali pjevao ju je prekrasno.”
Ono što naglašava, zajedno s drugim prerafaelitima, jest da umjetnost mora imati dublje značenje. Njegove slike prepoznatljive su po ljepoti, a u isto vrijeme imaju snagu uvesti nas u arhetipski svijet mitova i legendi.
Autor: Ariana Deranja/ Nova Akropola
