fbpx

Rizik kreditiranja velikih kompanija: Političari naplaćuju proviziju, a građani otplaćuju kamatu

Banke mogu da izbegnu neformalni politički uticaj, koji se po pravilu vezuje za velike kompanije, ali ga ne izbegavaju zbog želje da plasiraju velike sume slobodnih sredstava kroz kredite. Vladini ljudi sugerišu bankama da će protežirana preduzeća otplatiti odobrene kredite i takav model ponašanja se koristi svuda u svetu, ali kada se pozajmice ne vrate, dugovi ostanu na naplatu državnom budžetu, odnosno svim građanima. Ovakav „poslovni aranžman“ koštao je građane Srbije oko milijardu evra od 2000. godine.

6krediti

Izreku roditelja da su mala deca mala briga a velika deca velika briga banke mogu da primene i na svoje klijente. To najbolje ilustruje primer hrvatskog Agrokora kojem su banke lako odobravale kredite sve dotle dok nije došao do duga od šest milijardi evra koji ne može da servisira. Agrokor je orgoman koncern koji je bio hvaljen da je najveći i najuspešniji u regionu, vlasnik više od 60 firmi, koji je rastao uz podršku političara i države, pa su bankari računali da će moći lako da vraća pozajmice, ali ima mnogo slučajeva da su svesno odobravani rizični plasmani i banke su morale da otpisuju potraživanja, a neke su bile i likvidirane.

Sprega politike, biznisa i banaka skupo je koštala građane Srbije, oko milijardu evra od 2000. godine, jer je od tada likvidirano osam banka gde je država bila većinski ili jedan od vlasnika, zato što su bile primorane da daju pozajmice ili državnim frimama ili onima čiji su vlasnici bili bliski vlastima. Tako su u zaborav otišle prvo četiri velike banke, Jugobanka, Beobanka, Investbanka i Beogradska banka, a potom Agrobanka, Privredna banka Beograd, Razvojna banka Vojvodine, Univerzal banka. Krediti koji su odobravani pod pritiskom „odozgo“ su u godinama sankcija odlazili na isplate plata velikih propalih sistema kako bi se čuvao socijalni mir, ali kasnije i u džepove povlašćenih ljudi i interesnih grupa, a dugovi su ostali na naplatu državnom budžetu, odnosno svim građanima.

Takve dugove ostavile su privatne, lažno profitabilne firme poput Farmakoma, Beohemije, Interkomerca, Velefarma, koje su kredite dobijale na osnovu poziva iz kabineta, a ne finansijskih izveštaja. Njihovi vlasnici, takozvani uspešni srpski biznismeni su uz pomoć političara oštetili banke tako što su uzimali kredite za koje su i oni koji su ih odobravali znali da nikad neće biti vraćeni. Cena takvih pozajmica uračunata je u skupe kredite malih i srednjih preduzeća koji su im uglavnom jeli svu zaradu i dovodili do stečaja.

Naš čovek od uticaja

Za najveće plasmane koji se odobravaju velikim kompanijama odgovorni su upravni odbori banaka koji odluke donose većinom glasova. U upravama banaka vlast je uvek imala svoje ljude. U državnim bankama to je obrazlagano zaštitom državnih interesa, a privatne banke su rado primale takve ljude nadajući se da će lakše moći da plasiraju novac u državne projekte i ta praksa se nije promenila.

„Banke u Srbiji su imale velikih problema sa javnim i privatnim preduzećima koja su uživala privilegovan politički položaj i zbog toga nisu uredno izmirivala kreditne obaveze već su očekivala da im se oprosti. Političari, vladini ljudi su neformalnim uticajem na banke sugerisali bankama da će preduzeća otplatiti odobrene kredite i takav model ponašanja se koristi svuda u svetu. Banke mogu da izbegnu neformalni politički uticaj, ali ga ne izbegavaju zbog želje da plasiraju velike sume slobodnih sredstava kroz kredite”, rekao je za Biznis i finansije profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu Boško Živković.

On podseća da je „glad“ da se plasira što više kredita uzrokovala i veliku krizu 2008. godine koja u kreditnom sektoru još traje, mada su države finansirale te ogromne dugove i na taj način ih prebacile u javni sektor i socijalizovale, jer će se pokriti iz državne kase.

„Banke su zbog te velike krize 2008. godine konsternirane i više skoro da ne odobravaju kredite već samo refinansiraju postojeće. Izlazak iz te zatvorene petlje je ili da se izmene pravila, što je teško očekivati posle Bazela 3, ili povećanjem stope rasta privrede kako bi se vraćala stopa obnove vrednosti kredita. Stopa rasta BDP u zemljama OECD onemogućava da se zajmovi vraćaju, a s druge strane stanovništvo sve više štedi čak i u siromašnim zemljama, pa i u Srbiji, zbog sve većih rizika od gubitka posla ili smanjenja plata, pa sada u bankama postoji unutrašnja neravnoteža, jer štednja raste a krediti su ostali skoro na istom nivou, osim ovih predatorskih keš pozajmica. Centralne banke taj problem pokušavaju da reše tako što različitim kanalima poslovnim bankama daju ogromne količine novca da bi podstakle kreditnu aktivnost, ali to u Evropi loše ide”, navodi Živković.

Alarm za reagovanje

Banke se sada bore kako da izađu na kraj sa velikim iznosom problematičnih kredita od kojih je najveći deo otišao u velike kompanije, ali bankari nerado objavljuju o kom iznosu se radi.

„Postoje precizni podaci koliki je udeo problematičnih kredita datih velikim kompanijama u ukupnim kreditima odobrenim svim – velikim, srednjim i malim preduzećima, naspram udela kredita odobrenih sektoru malih i srednjih preduzeća u ukupno odobrenim kreditima. Takvi podaci postoje za svaku banku i na nivou bankarskog sektora Srbije, i to, praktično, u svakom momentu, tako da je moguće pratiti i promene vrednosti ovih parametara tokom vremena. Kažem preciznih u računskom, nominalnom pogledu. Koliko su stvarno precizni, odnosno pouzdani, zavisi od toga koliko poslovne banke pravilno klasifikuju kredite u pojedine grupe prema stepenu rizičnosti. Pri tom, treba imati u vidu sklonost banaka da potcenjuju vrednosti ovih parametara da bi smanjile stepen rezervisanja, odnosno imobilizacije novčanih sredstava, što se jasno pokazalo, na primer, u slučaju Komercijalne banke“, ukazuje dekan Beogradske bankarske akademije Hasan Hanić.

Na pitanje da li je megalomansko širenje kompanije znak za banku da bude opreznija u odobravanju pozajmice, on je za Biznis i finansije rekao da prilikom odobravanja kredita klijenti bankama dostavljaju kompletne izveštaje o poslovanju i brzini rasta, i banke mogu da procene koliko je taj rast zdrav, koliko je kompanija zadužena, koliko je profitabilna, kreditno sposobna.

„Banke mogu i treba da ocene stepen intrakompanijskih relacija i da izoluju te bilansne pozicije i sagledavaju njihov stvarni uticaj na kvalitet i ukupnu bilansnu sliku, kao i da identifikuju osnivanje novih SPV (special purpose vehicle) firmi, iIi druge vidove privrednih društava kako bi stekli kompletnu sliku o profilu velike kompanije iz ugla očekivanih performansi kao korisnika kredita”, preporučio je Hanić i dodao da banke treba redovno da prate klijente kojima su odobrile kredit i da preduzimaju određene mere u slučaju kada uoče određne problematične simptome.

Za banke je, kako je istakao, alarm za reagovanje i, pre svega, stopiranje odobravanja novih pozajmica klijentu, kada na osnovu opisane procedure primete da poslovni sistem postaje „prekreditiran“, odnosno kada „interni bankarski indikatori upućuju da obim ukupne kreditne podrške sistemu, njegov proizvod – kreditna struktura i njena ročnost, kao i obaveze prema ostalim poveriocima, ne garantuje redovno servisiranje ukupnih finansijskih obaveza kompanije”.

Hanić smatra da banke imaju visok nivo problematičnih kredita pre svega zbog loše procene rizika, sprege pojedinih osoba iz banke sa klijentima – podnosiocima zahteva za kredit, koji zarad svojih ličnih interesa imaju ulogu „specijalnih savetnika“.

„U slučaju državnih banaka, ili banaka sa dominantnim državnim kapitalom dešavalo se da banke pod političkim pritiskom, i pored identifikovanih rizika, odobravaju kredit određenoj kompaniji koja je bliska vlasti. Taj proces slabi prosto zato što se udeo banaka sa državnim kapitalom u ukupnom broju smanjuje, kao i zbog toga što se svest u tom pogledu prilično promenila”, naveo je Hanić.

Što više ćerki firmi, to veći i rizik

Dešava se da i kada banke na najprofesionalniji način odrade svoj posao i procene rizik kreditiranja velikih i to globalnih kompanija, budu prevarene i moraju da snose teret te prevare. Brojni su primeri davanja lažnih finansijskih izveštaja na osnovu kojih banke prave svoje procene. Na spisku kompanija koje su počinile velike prevare su Worldcom, američki telekomunikacioni gigant koji je 2002. godine bakrotirao, a čiji je manadžment davao netačne podatke o navodnom uspešnom poslovanju i profitu, Enron, američka energetska kompanija koja je prikrivala ogromne dugove i bankrotirala 2001.godine, a dugove je od finansijera dve decenije krio i japanski Olimpus.

Direktor sektora upravljanja kreditnim rizicima u Erste banci Vladan Mihajličin objašnjava da najveće rizike po poslovanje banaka predstavlja kompleksnost neke grupacije, netransparantnost poslovanja grupa sa tri, četiri i više povezanih lica, i međusobne takozvane intra-group transakcije kojima je teško ispratiti tok.

„U određenim situacijama postoji i nespremnost klijenata za davanje detalja i pojašnjenja pojedinih transakcija, kao i neadekvatna konsolidacija finansijskih izveštaja i njihova adekvatna analiza i razumevanje biznis modela. Obično su velike kompanije/grupe sastavljene od firmi koje se bave različitim delatnostima. Najbitnije je razumevanje biznis modela i transparentnost finansija. Za svaku kompaniju posebno se rade procene rizika, ali se obavezno radi i konsolidacija i za grupu kao celinu“, kazao je Mihajličin za Biznis i finanasije.

Da je globalna ekonomska kriza učinila bankare opreznijima saglasan je i predsednik Izvršnog odbora NLB banke u Srbiji Branko Greganović. Ipak, finansijski problemi Agrokora dokazuju da neki nisu dobro naučili tu lekciju.

„Sa početkom ekonomske krize 2007. došlo je do velikog rasta nenaplativih kredita na globalnom nivou i tada se pokazala potreba za značajnim promenama u politici upravljanja kreditnim rizicima i svim poslovnim segmentima. Gotovo da nije bilo banke koja se nije suočila sa problemom nenaplativih kredita, što zbog bankrota, što zbog ozbiljnih problema sa likvidnošću klijenata i to ne samo velikih kompanija, već i u poslovanju preduzetnika i malih i srednjih preduzeća, koje je kriza najviše pogodila. Rezultat su bile oštrije kontrole i od strane ECB i nacionalnih regulatora, koje su dovele do unapređenja upravljanja rizicima u bankarskom sektoru, ne u smislu individualnih procena rizika za svaku kompaniju, jer su se rizici i ranije procenjivali za svakog klijenta pojedinačno, već u smislu boljeg koncipiranja procesa procene rizika u inicijalnoj fazi, kao i uvođenja novih alata za ranu dijagnostiku problema i procedura za njihovo prevazilaženje”, kazao je Greganović.

 
Marica Vuković
FINANSIJE TOP 2016/17