fbpx

Borba za prava seksualnih manjina kroz istoriju

zid dugine boje foto pixabay

 Foto: Pixabay

U savremenim demokratijama zapadnog tipa, odnos spram homoseksualaca je postao neka vrsta lakmus papira za toleranciju i poštovanje ljudskih prava. Danas mnoge članice EU (ali i one koje to nisu) imaju regulisane istospolne zajednice. Istok Evrope je izuzetak ovog trenda gdje, poslije sloma real-socijalizma, religija i konzervativne vrijednosti doživljavaju veliki povratak, nakon decenija državnog ateizma.

piše: Sandro Hergić

No, što nas to plaši i izaziva zazor kod homoseksualnosti?

Korijeni su prvenstveno religijski, budući da abrahamske religije smatraju istospolni odnos grijehom. Tako naprimjer Knjiga Levitska za homoseksualnost predviđa smrtnu kaznu, a blagonakloni prema istoj nisu bili ni rani crkveni oci. Sada, iako religijska učenja nemaju toliki uticaj u propisivanju dobrog ponašanja, predrasude koje je nametnula vjerska tradicija su ostale. Modernost je promijenila pogled na seksualni život, koji je danas dobio i dimenziju užitka a ne samo prokreacije. Osoba koja je bila na začelju depatologizacije homoseksualosti bio je njemački ljekar Magnus Hiršfeld. Njegove teze o depatologizaciji homoseksualnosti su bile za ono vrijeme nečuvene i izazvale su velike kontraverze. Liberalna atmosfera Vajmarske Republike omogućila mu je daljnji rad i djelovanje, koje je prekinuto dolaskom nacista na vlast. Hiršfeld umire u egzilu, no njegovo pionirsko djelo ostaje temelj naučnog pobijanja homofobije i shvatanja homoseksualnosti kao mentalne bolesti.

No put do ulaska LGBT populacije u javnu sferu je bio još daleko. Prekretnicu dakako čini emancipatorni val šezdesetih u USA sa pokretom za građanska prava i antiratnim hipi pokretom, što je polako otvaralo vrata ka širem prihvatanju ove marginalizovane skupine. Prekretnicu čini već čuveni Stonewall riot iz 1969, kada se lokalna LGBT zajednica pobunila protiv konstantnog policijskog nasilja i zlostavljanja u klubu Stonewall Inn. Godinu dana kasnije održavaju se prvi komemorativni marševi u Njujorku i Filadelfiji, koji kasnije prerastaju u savremene prajdove kakve poznajemo danas.

Prostor bivše Jugoslavije nije imao tako bogatu istoriju pobune seksualnih manjina, a stav prema homoseksualcima se mijenjao kroz periode, od krivičnog djela do postepene dekriminalizacije, koja se u nekim segmentima nije razlikovala od procesâ koji su se dešavali u Zapadnoj Evropi. Tako prema istraživanju istoričara Franka Dote, od 1945 do 1977 zbog protivprirodnog bluda biva osuđeno nekih 1500 homoseksualaca. Najmasovnija hapšenja su se desila 1949 u Zagrebu i Dubrovniku – ova hapšenja je naravno bitno shvatiti u kontekstu vremena (Rezolucija Informbiroa). Bitno je i napomenuti da je među komunistima tog doba preovladavala misao da su homoseksualni odnosi obilježje dekadentnog ponašanja buržoazije i da je takva praksa strana pripadnicima radničke klase. Neki članovi KP-a su opet smatrali da je progon homoseksualaca ostatak prevaziđenog religijskog shvatanja seksualnosti, no homoseksualnost će ostati krivično djelo još dugo vremena. Psihijatri koji su se u Jugoslaviji u terapijskom radu bavili sa homoseksualnim klijentima, kao naprimjer hrvatski psihijatar Stjepan Betlheim, u svojim bilješkama zaključuju da terapija nad homoseksualcima ne daje nikakve rezultate, i da je seksualnu orijentaciju nemoguće promijeniti. Bitno je istaći da se queer život u Jugoslaviji razlikovao od republike do republike, pa je tako Slovenija bila daleko najtolerantniji dio bivše države po pitanju gej prava – organizacija Magnus već 1984/1985 dijeli info letke o HIV AIDSU koji se tada javlja.

Raspad Jugoslavije i ratovi  koji su usljedili predstavljaju radikalni diskontinuitet u svemu, pa tako i razvoju i emancipaciji LGBT zajednice. Porast nacionalizma i klerofašizma je bukvalno zbrisao sav do tada ostvareni napredak, proći će godine da se pitanje LGBT prava vrati u javnu sferu. Tako se prvi prajd u Hrvatskoj održao 2002 godine i bio je obilježen nasiljem i napadima ekstremističkih skupina, no sa vremenom su napadi potpuno prestali i prajd se odvija bez većih incidenata, a podršku mu je pružio i novi gradonačelnik Tomislav Tomašević.

Bosna i Hercegovina gotovo rutinski kaska za progresivnim trendovima u regiji, tako da se prvi prajd održao tek 2019 kao plod neumornog rada lokalnih aktivista, kao i učešća šire LGBT zajednice. Predstavljao je krupan iskorak u približavanju BiH zapadnim liberalnim vrijednostima, pluralizma i poštovanju različitosti. To je dugotrajan ali i nužan proces koji su prošla mnoga društva prije nas. Naše je samo da pratimo taj već utrasirani put.