fbpx

ONE RADE ZA DRUGE: Zašto su domaćica, sekretarica, učiteljica i medicinska sestra ženska zanimanja

ONE RADE ZA DRUGE: Zašto su domaćica, sekretarica, učiteljica i medicinska sestra ženska zanimanja

foto: Blaž Samec/Delo

„Iza svakog uspješnog muškarca stoji jaka žena.“ Koliko ste puta čuli ovu „mudrost“? Vjerujete li da je tako? I da li ste se ikad zapitali zašto je muškarac uspješan, a žena, iako je jaka, nije uspješna, nego samo „stoji iza muškarca“?

piše: Milkica Milojević

Ako ćemo pravo, iza svakog muškarca, manje ili više uspješnog, obično stoji ne jedna, nego čitav bataljon žena: prvo majka, dadilja i učiteljica, a potom supruga, sekretarica... a ako je uspješni mužjak ljekar, onda i medicinska sestra.

Ako cijelu ovu priču posmatramo kroz prizmu zanimanja, jasno je da su u pozadini, u sjeni, na margini, uvijek tradicionalno „ženski“ poslovi: domaćica, učiteljica, sekretarica, medicinska sestra. Sve su to zahtjevne, za porodicu i društvo izuzetno bitne, ali potcijenjene profesije. U tim zanimanjima ne stanuje moć, slabo su ili čak nikako plaćena i sa stanovišta patrijarhalne kulture, nedostojna muškarca. Rezervisana, dakle, za žene, koje su „drugi pol“.

Domaćica je valjda jedino isključivo žensko zanimanje. Naravno, postoji i pandan ove imenice u muškom rodu – domaćin. Ali domaćin nije zanimanje, to je titula. Domaćin je statusni simbol i označava situiranog, ekonomski stabilnog muškarca, koji najčešće ne radi mnogo, jer za njega rade drugi. Domaćica, s druge strane, nije situirana i radi za druge. I to mnogo. Ona pere, pegla, kuva, čisti, čuva i vaspitava djecu, njeguje stare i bolesne članove porodice, podržava, tješi, razvlači od prvog do prvog kućni budžet, ide u nabavku, organizuje, dočekuje, ispraća... i sve to bez radnog vremena, bez penzionog osiguranja i bez plate! Pritom se, u profesionalnom smislu, smatra nižom vrstom. Ona koja nije uspjela ništa drugo, ostala je „samo“ domaćica. To što mnoge obrazovane, sposobne žene, bilo ličnom odlukom ili spletom životnih okolnosti, (p)ostaju domaćice, ne mijenja bitno stvar. Ona nema karijeru. Kad ste, uostalom, čuli da za neku ženu kažu da je „uspješna domaćica“.

Ali ste čuli, vjerovatno, za „stranku dobrih domaćina“.

Zamislite kako bi izgledalo da neko organizuje stranku dobrih domaćica? Prije dvadesetak godina u Srbiji je Margit Savović, političarka i bivša ministarka, osnovala Partiju uspješnih žena PUŽ. Ova šarmantna srbijanska Mađarica je, u svom stilu, smislila i „slogan“ stranke: „Staviš ruž, dođeš u PUŽ, pa nađeš muž!“ Margit Savović je, inače, doktorka pedagoških nauka. Pametna žena i duhovita!

I sekretarica je zanimanje koje postoji samo u ženskom rodu. Dobro, postoji i sekretar, ali to nije isto.

Sekretar je faca: generalni sekretar stranke, državni sekretar, sekretar ministarstva, generalni sekretar UN. Sve su to važne, visoke funkcije i izgovaraju se u muškom rodu. Sekretarica je nešto drugo. Ona je lična asistentkinja direktora, menadžera, ministra, predsjednika, dekana... Ona odgovara na telefonske pozive, izlazi na kraj s nastrljivim strankama, priprema materijale, organizuje sastanke, vodi prepisku, prati zakone... Često o poslu koji mu je povjeren zna više od svog šefa, ali se trudi da to niko ne primijeti.

Kako je prije nekoliko godina napisala Svetlana Slapšak, žene su se pozicije sekretarice domogle tek u kaptalizmu, kada im je „kapitalističko licemjerje dozvolilo da budu eksploatisane“, a „ikona sekretarice je slika žene u savremenom društvu“.

- Karijera sekretarice ne može izaći iz predviđenog okvira i dopuštenog, sekretarskog dometa. Nalik je antičkom robu koji je često bio učitelj, računovođa, administrator i sekretar – navodi Slapšakova.

Mada su u kratkoj istoriji svog poziva uvijek bile izuzetno obrazovane, tako da su nekadašnje sekretarice znale daktilografiju i stenografiju, a danas su najčešće fakultetski obrazovane, sekretarice je uvijek pratio i seksistički stereotip napirlitanih namiguša i potencijalih ljubavnica. Pritom su, u stvarnom životu, u sjenci i nedovoljno plaćene za brojne poslove koje obavljaju. I one rade za druge.

0907RICH articleLarge

foto: Google

Mada je to, vjerovatno, teško zamisliti i poziv učiteljice je u prošlosti vezivan za seksualne konotacije. Naime, otkako su se u našim krajevima pojavile prve školovane učiteljice, a to je bilo u 19. vijeku, one su bile u znatno lošijem položaju od učitelja. Zbog uvjerenja da učiteljica mora da bude djevičanski kreposna, te da udata žena, koja brine o svojoj djeci, ne može da bude dovoljno posvećena svojim đacima, učiteljice su zakonom bile obavezane na celibat. I po zakonima Austrougarske, koji su vladali u Hrvatskoj, Vojvodini, a kasnije i u Bosni i Hercegovini, ali i po zakonima Kraljevine Srbije, učiteljicama je bilo zabranjeno da se udaju. Tačnije, bilo im je dozvoljeno da se udaju samo za učitelja, a ako bi to učinile, ostajale su bez pola plate. Ako bi se udala za muškarca druge profesije, smatralo se da je činom vjenčanja učiteljica „samovoljno napustila službu“.

Da učitljice ne mogu biti žene, udate i/li seksualno ostvarene, pokazuje i primjer Stake Skenderove, koja je bila prva prosvjetna radnica u BiH. Ona je 1858. otvorila prvu žensku školu u Sarajevu. „Oblačila je crnu mušku odjeću, a na glavi je nosila maramu. Na ovaj način je uspijevala biti ozbiljnije shvaćena u javnom životu, koji je bio rezervisan za muškarce. Pušila je duvan, izlazila u kafane i nikad se nije udavala“, navodi se u knjizi „Žene u BiH“. Radila je, naravno, za druge i nakon što je iškolovala generacije prvih učiteljica u BiH, starost je dočekala u neimaštini. Brigu o njoj je preuzela britanska humanitarka Miss Adelina Irbi.

Danas učiteljice ne zarađuju manje od učitelja, ali zarađuju malo. I to je jedan od razloga što je učitelja sve manje. Tamo gdje nema novca i moći, muškarci su rijetke zvjerke. Pa tako opstaje stereotip da je učiteljski poziv „pravi posao za ženu“.

Medicinska sestra – i to je zanimanje koje se izgovara u ženskom rodu. Istina, medicinskih tehničara, što je muški pandan za ovu profesiju, danas je mnogo više nego prije dvadeset, trideset ili stotinu godina. Neki stereotipi ipak se ruše. Ali, zanimljivo je da mu se i danas, kada u bolnici sretnu muškarca u bijeloj uniformi, pacijenti po automatizmu obraćaju sa „doktore“. Neki stereotipi ipak odolijevaju: ne može muško biti „samo sestra“.

Medicinske sestre su prva linija borbe za zdravlje pacijenata. One njeguju, provode ono što ljekari odrede, bdiju danonoćno nad bolesnicima, organizuju rad u domovima zdravlja i bolnicama, brinu o svemu, jednom riječju rade kao robovi. A ipak, i za ovu profesiju se vezuju seksistički stereotipi. I njih bije glas potencijalnih ljubavnica.

Otkud, u stvari, ime profesije „medicinska sestra“? I zašto je to tradicionalno ženski poziv? Istorija modernog sestrinstva traje oko 150 godina i u 19. vijeku, kada je ova profesija utemeljena, podrazumijevalo se da je njega bolesnika isključivo ženski posao. Istina, sestre nikad nisu bile u obavezi celibata, ali su mnoge od njih, kada su birale profesiju, same za sebe odabrale djevičanski život i odustajale od udaje i porodice.

Prije nego je ova profesija utemeljena, o bolesnicima su, osim porodica, brinule žene u celibatu: monahinje đakonise, a potom časne sestre – sestre milosrdnice. Otud naziv medicinske sestre i otud „očekivanje“ sestrinske čednosti. Ta su očekivanja „iznevjerena“ kada je posao medicinske sestre postao profesija, kao i svaka druga, ona od koje se očekuje „samo“ stručnost, predan rad i posvećenost pacijentima.

Ali i danas, kada su mnoge medicinske sestre fakultetski obrazovane, one su ostale u drugom planu. Potplaćene su, nedovoljno poštovane, sa ograničenom mogućnošću napredovanja u karijeri. I rade za druge. Dakle, pravi posao za ženu, rekli bi cinici.

 Autor: Impuls

transition