fbpx

CRVENI KARTON - Zašto radiš nedjeljom?

milkica crveni karton

Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“

Otac Jovan, monah i padobranac, prije ohoho godina, skočio je padobranom baš na svetu nedjelju. I spustio se na jednu njivu, pravo pred noge preneraženog domaćina koji je orao. Pa mu, dubokim ozbiljnim glasom, reče: „Zašto radiš nedjeljom?“ Nesretni seljak, kad ču božjeg čovjeka, koji je sletio pravo s nebesa, pade na koljena i zavapi: „Oprosti mi, Gospode, neću više nikad!“

piše: Milkica Milojević

Možda i nije bilo baš u dlaku ovako. Anegdota ko anegdota, dok se prepriča, a ova se garant prepričavala sijaset puta, pa dok svaki pričalac malko začini i nakiti... ispadne svašta.

Ali, bilo kako bilo, uvjerena sam da se monah - padobranac samo našalio sa domaćinom, koji zasigurno nije orao nedjeljom iz čistog ćeifa ili da bi napakostio Svevišnjem, nego zato što su ga na to natjerali agrotehnički rokovi, ili kakva druga zemljoradnička muka. I da mu oranje nije uzeo za grijeh.

Uvjerena sam da će otac Jovan, danas episkop Srpske pravoslavne crkve, hrišćanski širokogrudo, oprostiti i meni, staroj mastiljari, što odokativno prepričavam njegove doživljaje. I što ovo sočinjenije pišem – u nedjelju. Pritisli me rokovi, baš kao onog orača s početka priče. Sila boga ne moli!

Zašto radiš nedjeljom? To pitanje sve češće postavljaju i političari u BiH, a naročito u manjem i boljem entitetu, zvanom Republika Srpska.

„Zabranimo rad nedjeljom“, kliču oni što skoro svake nedjelje nesretne novinare, koji po sili profesije moraju raditi i petkom i svetkom, zatrpavaju nemuštim saopštenjima i vanrednim konferencijama za štampu.

I nešto slutim: kako se bliži prva nedjelja u oktobru, tih će nedjeljnih aktivnosti biti sve više.

Zašto su političari zapeli baš za rad nedjeljom? Vele, iz čiste brige za radnike i radničke porodice. Vele, imaju radnici pravo na slobodan dan. Pa imaju pravo, piše u zakonu, ali zakon, da prostite, niko ne zarezuje.

I još kažu čestiti političari: nije nedjelja za rad, nego da se vrijeme provede sa bližnjima, da se okupe porodice, da se ode u posjetu starim roditeljima. Porodični odlazak u crkvu ne spominju, ali to se valjda, u ovoj patrijarhalnoj idili, podrazumijeva.

Eto, sve nam je pod konac, još samo da zabranimo buticima i granapima da rade nedjeljom, pa Bog da nas vidi! I da sćućurimo porodice oko nedjeljnog ručka, kao na kičastim Vilerovim goblenima, pa da svi budemo srećni i zadovoljni!

Zar naši političari i političarke ne znaju gdje žive? Ili nemaju ideja? Ili su nekako nanjušili da ljevice u ovoj zemlji nema ni u tragovima, pa su odlučili da busanje u prsa patriotska garniraju jeftinom kvaziljevičarskom ublehom?

Eto, recimo da stvarno zabrane rad nedjeljom, što će reći, da narede trgovcima, pekarima, mesarima, poslastičarima, cvjećarima... da na taj sveti dan zatvore radnje. Znači li to, automatski, da zaposleni u tim radnjama nedjeljom neće raditi? Ne znači, naravno.

Jer, ključni problem nije kalendar, nego matematika za treći osnovne. Poslodavci ne zapošljavaju dovoljno radnika i radnica, pošto oni, bezobraznici, neće da radi džabe, nego svaki mjesec traže platu. A to košta!

A pošto je radnika premalo i pošto se njihova elementarna prava krše nemilice, poslodavci mogu mirne duše, dok su im radnje zatvorene, tjerati zaposlene da nedjeljom ribaju rafe, slažu robu u hladnim komorama, ili rade neki drugi koristan posao, koji od ponedjeljka do subote ne stižu. A neće stizati, garant, jer će poslodavci, ako im zabrane poslovanje nedjeljom, automatski otpustiti „višak“ radnika.

Okrenimo sad priču naopačke. Recimo, radnje rade nedjeljom, ali je u njima zaposleno dovoljno radnika, a poslodavci poštuju zakon. U takvoj situaciji svaki bi zaposleni radio 40, a ne 60 ili 70 sati sedmično. I imao bi bar jedan slobodan dan sedmično, što je zakonski minimum. Ako bi bilo tako, onda, vjerovatno, ne bi bio neki strašan problem povremeno raditi nedjeljom, a odmarati srijedom ili petkom.

Nije, dakle, štos u svetoj nedjelji, nego u zakonu koji bi morao biti sveto pismo za svakog. A nije.

Eto, u bivšoj Jugi, dok je radnička klasa bila na vlasti, mnogi radnici su se jagmili da rade nedjeljom ili za praznike. Zašto? Zato što je rad u ove dane bio ekstra plaćen. I danas, u Republici Srpskoj, u zakonu lijepo piše da se rad za praznike dodatno plaća. Ali, znate već: zakon drumom, život šumom.

Dobro, nije sve u parama!

Mnogima je stalo da budu slobodni baš nedjeljom, kada ne rade škole i vrtići. Pa da mogu fino sa porodicom prošetati po tržnim centrima. Ali, kako će u tržni centar, ako se zabrani rad nedjeljom? Nemojte nam to raditi, dragi političari! Zar mislite, stvarno, da porodice nedjeljom idu u crkvu. Pa ni na božićnim liturgijama se ne okupi onoliko hrišćana, koliko vjernika konzumerizma, svake nedjelje, od jutra do mraka, šparta tržnim centrima.

Ili će se, možda, na kraju balade, rad nedjeljom zabraniti malim radnjama, a tržne centre će, nekom čarolijom, ta sindikalno – porodična inicijativa zaobići. Jer, zna se čija su rabota tržni centri.

Neki, opet, vole nedjeljom otići u kafanu, na piće ili ručak, sve zavisi od navika i dubine džepa. Da li će zabrana rada nedjeljom zatvoriti i kafane, daleko bilo!

Ako neće, to znači da će konobari i konobarice, kuvari i kuvarice, kako god ova priča završila, i dalje raditi nedjeljom. A i oni su, jelte, radnici. I oni imaju porodice. Kao, uostalom, i novinari, ljekari, policajci, medicinske sestre, vatrogasci... kojima su nedjeljna dežurstva sastavni dio profesije.

Uostalom, niko ne tjera preduzetnike da nedjeljom otvaraju radnje. Ako neće da rade, ne moraju, njihovi radnici će to znati da cijene. Neki su čak izračunali da im je baš takva opcija bolja za biznis.

Sve u svemu, „zabrana rada nedjeljom“ je – promašena tema. Neće to pomoći radnicima. A ni porodicama. Skladnim porodicama, u kojima vladaju ljubav i bliskost, svaki dan je praznik. A onim drugim ni sto svetih nedjelja ne može pomoći.

Nije, dakle, ključno pitanje „zašto radiš nedjeljom“, nego: zašto radiš i ponedjeljkom i utorkom i srijedom i četvrtkom i petkom i subotom i nedjeljom i ranom zorom i kasno noću... I sve to za – minimalac.

Odgovor bi mogao biti, recimo: zato što moram. Zato što oni koji vladaju ovom zemljom ne haju za moja prava. Zato što nemam moćnog tetka, da mi namjesti posao na kojem se ne radi ništa, a dobro se zaradi. Pa da mi svaki dan bude – nedjelja.

(Kolumne „Crveni karton“, u sklopu serije „Impuls semafor“, objavljujemo u saradnji sa Fondacijom „Fridrih Ebert“ u BiH)

 Autor: Impuls